Paradoksalno, dok se Bošnjaci /muslimani predstavljaju kao najveće žrtve sukoba iz devedesetih, a za pravo im je dao i Haaški sud sramotnim presudama hrvatskim vojnim zapovjednicima i političkim čelnicima, zanemaruje se jedna činjenicu da su etnički najčišća područja ona gdje su muslimani/Bošnjaci većina.Tu povratka nema.
Teroristički akti, preglasavanje, nekažnjavanje zločina ali ne samo nekažnjavanje no negiranje zločina od svih čelnika Bošnjaka, skrnavljenje groblja, napadi na imovinu povratnika a vječita su žrtva samo muslimani/Bošnjaci.
Jedan od terorističkih napada proveden s namjerom da se Hrvate uplaši dogodio se 24.prosinca 2002. Muamer Topalović je na Badnje večer upao u hrvatsku kuću u mjestu Kostajnica /Klis u blizini Konjica i pobio članove obitelji.
Muamer Topalović ubio je Anđelka Anđelića, rođenog 1935. godine, njegovu kćer Maru, rođenu 1955. godine i Zorku, rođenu 1973. godine, a teško je povrijeđen Anđelkov sin Marinko, rođen 1972. godine. Topalović je ubojstva počinio u utorak 24. prosinca 2002. godine.
Od očevidaca i preživjelih od tog događaja je Marinko Anđelić, koji živi u Kostajnici gdje svaki dan dolazeći na sv. misu gleda sliku u kostajničkoj crkvi na kojoj se nalaze ubijeni članovi njegove obitelji.
Ove godine se obilježava 21 godina od tog monstruoznog zločina, a Marinko i dalje ima vjeru u Boga i snagu oprosta, ali ne zaborava!
Don Marin Marić, župnik u Kostajnici tim povodom je kazao: “I nakon dvadeset godina svima nama još u glavama odzvanja taj Badnjak, svi smo svjesni da se to u našem mjestu i okruženju nije smjelo niti trebalo dogoditi, svi mi za tim žalimo kako katolici Hrvati tako i Bošnjaci muslimani i pravoslavni vjernici. Nije lako s tim živjeti, nije lako tješiti ožalošćene, a nije lako ni razumjeti taj zločin! Mi vjernici uz to što žalimo za tim činom, molimo dobrog Boga za duše pokojnika, a nama koji kročimo zemljom želimo snagu u borbi za život, te da i ovaj Badnjak bude ohrabrenje i snaga u svemu. Moram napomenuti da unatoč svim događajima i slučajevima, katolička Crkva je prisutna u Kostajnici. Svećenik svaki dan viđa i Marinka i ostale vjernike. Točnije svećenik je tu uz svoje vjernike, koje iz dana u dan poziva na vrelo milosti, vrelo oprosta i vrelo ljubavi, ali da svojom postojanošću svjedoče svoj identitet! I nakon svega i svih događaja ostaje nam živjeti, moliti, pozivati i govoriti, da je dobro i dobrota jedini jamac sretnog i radosnog života u ovom našem Klisu, i ovoj našoj suznoj dolini“.
Pitanje koje poslije svega postavljamo: “Jesmo li, posebno nadležni, nešto naučili iz svega ovoga. Što se danas čini da više nikada ne dođe do ovakvog i sličnih zločina. Je li to dovoljno?”
