Iako su upozoravajući znaci svuda oko Hrvatske, zabrinjava činjenica da vodeći političari i institucije kojima je dužnost i obveza zaštiti državu i narod od neprijateljskog miješanja izvana o tome ne brinu na pravi način.
Naprotiv, prosrpski i proruski aktivisti i lobisti, među njima i neki čelni hrvatski političari, analitičari i novinari potpaljuju antiameričko, antiNATO i antiEU raspoloženje u Hrvatskoj s ciljem da ojačaju čvršći politički utjecaj i veze s Beogradom i Moskvom.
Povratkom ‘bivših’ Jugoslavena na vlast s Mesićem na čelu, rusko-srpski kapital i utjecaj duboko su prodrli u hrvatski gospodarski, politički, medijski i sigurnosni prostor, što je opet dovelo do zakržljalosti političkog i gospodarskog života, zaokreta prema ‘regionalnim integracijama’ i povratka na bivše ideološke svađe i podjele. Sada vidimo posljedice, piše komentar za hkv.hr Željko Dogan.
S druge strane, lako zavodljiva većina Hrvata tješi se mišlju kako su se pobjedom u Domovinskom ratu i ulaskom u NATO zauvijek riješili grabežljive velikosrpske opasnosti i zlostavljanja. No ta misao samo je naivnim optimizmom obojena lijepa želja. Trenutačna događanja u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Ukrajini i na široj geopolitičkoj sceni, upozoravaju nas da takvo mišljenje ne bi trebali uzimati zdravo za gotovo.
Današnja samostalna hrvatska država na regionalnoj i svjetskoj političkoj sceni (poglavito iza zavjese), ima moćne neprijatelje. Srbija, s Vučićem na čelu, zasigurno je najopasniji.
Treba još svakako reći da su Vučićevi diplomati, propagandisti i lobisti daleko sposobniji, organiziraniji i agresivniji u nametanju svojih ‘istina’ i stavova Europi i Zapadu, nego što su to predstavnici ostalih naroda s ‘naših prostora’. Svaki pokušaj Hrvata i drugih zlostavljanih naroda da upozore ili se odupru velikosrpskom rovarenju kojem se ne vidi kraja, službeni Beograd proglašava mržnjom prema Srbima ili ‘buđenjem fašizma’.
Osim toga, teško se oteti dojmu da je malo tko od vodećih političara i državnih dužnosnika u Hrvatskoj prigodom susreta sa zapadnim partnerima i saveznicima, sposoban artikulirati ključne činjenice i suštinu problema u odnosima sa Srbijom tako da zvuče jasno i uvjerljivo. Između ostalog, tu je vjerojatno i strah da bi svaki nedvosmislen glas kritike velikosrpske politike i propagande u razgovoru sa stranim dužnosnicima, odmah bio shvaćen za ono u što ih s druge strane Beograd stalno uvjerava – za mržnju prema Srbima i fašizam. Takva ponižavajuća autocenzura i izbjegavanje otvorene rasprave o velikosrpskoj opasnosti i mitovima često kod stranaca ostavlja dojam da su Srbi u pravu.
Svakodnevno ratno huškanje iza kojeg stoje neskrivene velikosrpske pretenzije uz ubrzano naoružavanje i ekonomsko jačanje Vučićeve Srbije od strane Rusije, Kine, bogatih arapskih režima, ali i nekih zapadnih zemalja posebice Njemačke, Austrije, Italije i SAD-a, čine situaciju u ‘Našoj Regiji’ još zagonetnijom i nepredvidljivijom. Ipak, u jedno možemo biti sigurni. Od sve jačeg Vučićeva režima koji je apsolutno preuzeo sve konce političkog i društvenog života u Srbiji, ubuduće ne možemo očekivati ništa drugo nego da će nastaviti voditi grabežljivu politiku prema susjedima i pripremati teren za uspostavu ‘srpskog sveta’.
Dok se mnogi na Zapadu, isto kao i u vrijeme Miloševića, prave da to ne vide, ugrožene zemlje ‘Regiona’ moraju postati čvršće i jedinstvenije u otporu Vučiću i parazitskoj velikosrpskoj oligarhiji u Beogradu ako žele preživjeti kao slobodne i samostalne države.
Više na: www.hkv.hr
