U vrijeme važećeg primirja, koje je trebalo jamčiti sigurnost civilima i zarobljenicima, postrojbe tzv. Armije BiH izvršile su oružani upad u Križančevo Selo i počinile teške ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima. Ljudi su zarobljavani, mučeni, ruke su im vezane žicom, zlostavljani do smrti, a njihova tijela potom pobacana po selu i u potok. Riječ je o zločinima koji po svim kriterijima predstavljaju grubo i teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava.
U tim ključnim trenucima UNPROFOR nije ispunio svoj mandat. Snage UN-a odbile su ući u selo, pravdajući se „zabranom ulaska“ koju je izdala upravo strana odgovorna za zločin. Time je međunarodna misija prihvatila zapovijed zločinaca kao valjan razlog za nečinjenje. To nije bila neutralnost – to je bila svjesna odluka da se ne zaštite žrtve.
Za počinjene zločine gotovo nitko nije odgovarao, iako su nalogodavci i izvršitelji poznati. Pravda je ostala selektivna, spora ili potpuno nijema. Dodatnu nepravdu predstavlja činjenica da se o ovim zločinima sustavno šuti ili ih se relativizira u dijelu bošnjačke historiografije i medijskog prostora. Zločin se umanjuje, negira ili prešućuje, a hrvatske žrtve ostaju izvan službenih narativa.
Fotografija iz Viteza 1993. godine, na kojoj se pripadnici UN-a pojavljuju u opuštenoj, gotovo estradnoj atmosferi s britanskom “pevaljkom” Samanthom Fox, nosi snažnu simboliku. Ona pokazuje duh jedne međunarodne misije: samodostatnost, komociju i odvojenost od stvarnosti rata. Dok su se pred kamerama gradile slike „mirovne prisutnosti“, stvarni mir nije bio zaštićen, a zločini nad Hrvatima ostali su nekažnjeni.
Ovo nije napad na ideju mira. Ovo je optužnica protiv selektivne pravde, dvostrukih kriterija i međunarodne ravnodušnosti. Zločin nad Hrvatima nije stvar interpretacije niti „kontroverze“. To je činjenica.
A šutnja o toj činjenici — tada i danas — ostaje trajna sramota.
Plava kaciga ne znači čistu savjest.
A istina, koliko god je gurali u stranu, ne može biti izbrisana.
Izvor:Vitez Herceg-Bosna
crodex.net
