S obzirom na veliki interes za moje nedavno gostovanje u emisiji Fenomen tjedna, u nastavku produbljujem svoj inicijalni osvrt.
Piše:Luka Goleš Babić
Nakon emisije naveo sam četiri važna priznanja o hrvatsko-srpskim previranjima koja smo dobili od mog sugovornika. Radi se o ključnim žarišnim točkama odnosa između naših nacija. Dok se Domovinski rat ne definira sukladno povijesnoj, političkoj i etičkoj stvarnosti, iz čega neminovno slijedi i priznanje ratne odštete, informacije o nestalima i sl., međunacionalno trenje Hrvata i Srba teško će splasnuti. To je dakle conditio sine qua non istinskoga pomirenja.
Čudi stoga što poneki pojedinci s “naše strane” nisu bili zadovoljni ishodom u kojem djelatnik srpskih kulturnih centara u Hrvatskoj prihvaća definiciju Domovinskog rata kao pravednog rata – sa svim konotacijama koje to nosi – već su svoj fokus radije usmjerili na to tko je bio glasniji, tko je kvantitativno više rekao te zašto nekome, kakav god njegov rad bio, nisu upućene uvrede ili barem neki oblik verbalnog pozivanja na red. Odgovori na sva ta pitanja irelevantni su, jer dobro uokvirena debata ne dopušta nijednu takvu stratešku zloupotrebu. Načuo sam komentar da je, s obzirom na to tko je bio s druge strane, valjalo biti spreman na boksački meč, na što odgovaram da sam na verbalno-boksačke mečeve uvijek spreman. Prošao sam ih mnogo, kako u formalnom smislu tijekom obrazovanja, tako i tijekom svoga javnog rada, napose u divljim godinama pandemije.
No boksački meč nije isto što i birtijaška tučnjava. Boks ima jasno propisana pravila, granice djelovanja, trajanje rundi i stroge kazne za izlazak iz uspostavljenog regulatornog okvira. Kao takav, on je sportsko uprizorenje upravo one discipline koja se u debatno-logičkom smislu reflektira u valjanom argumentiranju, preciznom izražavanju i tematskoj konzistentnosti. Ako javnu debatu sagledamo kao boksački meč, tada one elemente koji izlaze izvan debatnih pravila moramo promatrati jednako kako bismo na njih gledali da su se dogodili u sportu: kao nešto što zaslužuje penalizaciju, a ako penalizacija izostane, onda kao nešto što ne treba uzimati u obzir pri bodovanju cjelokupnog događaja.
A sada malo o onome što će iskusnijim Sapere Aude pratiteljima biti poznato, a što bi oni manje upoznati s mojim radom mogli percipirati kao gorku tabletu. Gorka ali nužna tableta za hrvatsku desnicu kaže sljedeće: iako smo vojno-politički uspjeli ostvariti svoju samostalnost, Hrvatska se kulturološki nije uspjela udaljiti od duha balkanštine. U tom neuspjehu ustrajat ćemo dok god nam je od intelektualne dubine, kulturnog ophođenja i obrane teorijskih temelja naše države važnije je li netko “dulje, glasnije i dominantnije” govorio o određenoj temi, odnosno je li netko tko nam dira u živac adekvatno “pospremljen na svoje mjesto”. Takvim sagledavanjem stvari paradoksalno utrčavamo upravo u onaj balkanizirani okvir iz kojega desetljećima pokušavamo pobjeći.
Sapere Aude nastavlja svoju borbu ne samo za pobjedu u širim kulturnim ratovima, već i za uzdizanje našega duha dok te bitke vodimo, jer pobjeda lišena duhovno-kulturne sfere jalova je pobjeda. Ta istina posebno odjekuje u aktualno vrijeme potpune civilizacijske i vrijednosne pogubljenosti. U domaćem kontekstu, nakon trideset godina neuspješnih pokušaja oslobađanja hrvatskog kolektivnog uma od okova >regiona< dopustit ću našoj generaciji da tu slobodu pokuša ostvariti novim metodama. Metodama u kojima ćemo – neka čuju svi koji slušaju, s cijelog svjetonazorskog spektra – svojom težnjom višim vrijednostima učvrstiti hrvatsku kultiviranost, umjesto da je žrtvujemo na oltaru kratkoročnih pobjeda u međunacionalnim birtijaškim tučnjavama.
Zahvaljujem na pozornosti u vezi ovoga pitanja. Sursum corda.
crodex.net
