LICEMJERNIJE NE MOŽE BITI… Prije samo šest godina Mirela Čavajda, kojoj je danas slovensko liječničko povjerenstvo odobrilo prekid trudnoće u visokom stadiju, kad se dijete već može roditi i preživjeti, javno se kao aktivistica društva za zaštitu životinja borila za zaštitu života pasa lutalica.
Danas se bori za pravo na smrt svog nerođenog djeteta koje je teško bolesno, iako su hrvatske bolnice koje su taj prekid trudnoće odbile navele da ne mogu sa sigurnošću potvrditi je li tumor djeteta zloćudan i je li njegovo stanje neizlječivo, te su brojni liječnici naveli kako postoji vjerojatnost da se dijete rodi živo.
Glavni argument pritom, pa i ustavne stručnjakinje Sanje Barić je da je “bitna kvaliteta života”, odnosno da se ne radi o eutanaziji živog djeteta koje može preživjeti i izvan maternice, te kako se pobačaj u 26. tjednu trudnoće ne može poistovjetiti s eutanazijom.
No liječnici se ne bi složili. Feticid je prekinuti život djeteta unutar maternice, rekao je profesor Slavko Orešković, dekan Medicinskog fakulteta i šef Klinike za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb. “Ukoliko se radi o malformacijama, dosadašnja praksa je pokazala, ako je do 22. tjedna, odobravali su se takvi prekidi trudnoće, kad se prešla ta granica, dijete može preživjeti i nisu odobravani prekidi”, rekao je Orešković, ponovivši da se on iz dosadašnje svoje karijere ne sjeća situacije da je netko tražio feticid.
“Najprije da razjasnimo, pobačaj do 10 tjedana je pravo žene koja ima pravo odlučiti želi li pobaciti, a iza desetog tjedna to mora ići na komisiju, do 22. tjedna ako se prekine trudnoća radi se o pobačaju, iza 22. tjedna radi se o porodu. Ovdje je 28. tjedan, to će biti induciranje prijevremenog poroda. Feticid je prekinuti život djeteta unutar maternice, to zakonom u Hrvatskoj nije regulirano i ne znam koji bi liječnik to u Hrvatskoj napravio, koliko ja znam nije napravljen nikada”, rekao je Orešković za N1.
Također, u nalazu povjerenstvo KB Sveti Duh stoji da se tu ne radi o pobačaju nego se “rađa živo, nedonošeno i bolesno novorođenče kojemu se s neonatalne strane pristupa aktivnom zbrinjavanju i liječenju”.
Mirela Čavajda je ustrajna u tome da prekine život svog nerođenog djeteta, iako brojni liječnici smatraju da bi trebalo pristupiti porodu i zbrinjavanju djeteta, i da trudnoća ne ugrožava život majke, što je jedina situacija kad se, iz medicinskih razloga, pribjegava prekidu trudnoće nakon 22. tjedna, što se u medicini, kako smo ovih dana mogli čuti od brojnih liječnika, ne smatra pobačajem?
Čavajda pak dijeli status “zaustavite krvoproliće” kad se radi o psima lutalicama. Nije li to licemjerno? Zašto psi lutalice imaju pravo na život, iako njihov život sigurno nije kvalitetan, dok nerođena djeca to pravo nemaju, ako netko procijeni da možda neće živjeti baš dugo ili da im život neće biti “kvalitetan”? I tko je taj koji odlučuje o kvaliteti života i ima li netko temeljem pretpostavljene kvalitete života uopće pravo na život? Zašto ne usmrćujemo neželjene pse koje nitko ne želi udomiti, a usmrćujemo dijete koje brojni ljudi žele udomiti i pružiti mu ljubav tijekom ma kako kratkog života?
To su pitanja na koja je teško odgovoriti. Mirela Čavajda ima veliko srce za pse lutalice – ali kad se radi o nerođenoj djeci, tu ne vrijedi logika “Zaustavimo krvoproliće”. Dijete će, kako stoje stvari, dobiti smrtonosnu injekciju ravno u srce, što će izazvati prijevremeni porod mrtvrođenčeta. Kad bi se to radilo s psima, očito bi zagovornici “pobačaja” koji to de facto nije smatrali takvu praksu vrlo okrutnom i ponudili se da udome psa, pa makar i teško i neizlječivo bolesnog.
