Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan objavljujemo svaka dva tjedna u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će!
Ognjište
“Postoji li čovjek tako mrtve duše, koji sam sebi nikada ne kaže, ovo je moja zemlja, moja rodna gruda, čovjek čije srce nikad nije gorjelo, kad korake je natrag domu usmjerio, vraćajući se s lutanja po tuđim obalama?” Sir Walter Scott
Kada se Zvonko najzad vratio kući, jedva je dočekao iznova se povezati sa svim prijateljima iz djetinjstva, usporediti ono što su bili s onime što su postali, i pokušati uskrsnuti dragocjene trenutke uspomena, ma koliko to bilo teško. Na kraju krajeva, ta su sjećanja očuvala njegov duh i srce živima tijekom godina utamničenja, i često je o tome pisao prijateljima i obitelji…
“Svaki čovjek provede dobar dio života u sjećanjima na svoju prošlost, i zatvorenik u nedostatku sadašnjosti gotovo stalno živi u prošlosti i sanja o budućnosti. Tako i mene moja lutanja po stazama prošlosti počesto vode natrag na izvorište, u naše drago selo pod Zavalom, u našu čarobnu Goricu – gdje se i počelo odmatati moje životno klupko.
Kažu da je misao sredstvo za veće izobilje života, ali ona je kao takova u mome slučaju djelotvorna uglavnom kroz sjećanja na prošlost. Nažalost i tu je malo radosti jer sjećanje na sreću nije više sreća nego bol, dok je sjećanje na bol još uvijek bolno. Ali mnoge drage uspomene iz davnoga djetinjstva i daleke mladosti uspijevam ponekad (misaonom akrobacijom) prebaciti u skoru budućnost i tako ponovno proživljavam one najljepše i najsretnije dane naše mladosti – lutajući sa starim pajdama po starim i nezaboravnim stazama zavičajnoga podneblja.
Nažalost, ni tu baš ne cvjetaju ruže, jer sam kroz ta ponovna lutanja s prijateljima iz davnih dana spoznao jednu od gorkih istina života – ništa ne ostaje isto, sve se mijenja jer vrijeme neumoljivo čini svoje. Srce želi opet oćutjeti one davne i nezaboravne radosti, želi se povratiti u one sretne dane kada smo bili bezbrižna djeca i mladi, bez dužnosti i velikih obveza. Ali stare su staze zarasle travom, a nove brige osvojile stare prijatelje – tako da me na svakom mjestu punom dragih uspomena dočeka razočaranje.
Svi su se oženili, svi ostarjeli i svi se previše uozbiljili, dok su im životi potpuno ispunjeni novim zabavama i obvezama, djecom i brigama – tako da im je ostalo malo mjesta i vremena za nostalgična razmišljanja o mladosti i za čovjeka – sanjara koji je nekih davnih godina s njima dijelio sudbinu”.
Da, razumom je bio svjestan da su godine donijele velike promjene, ali u srcu se nadao da to ipak nije istina i nastavio maštati o domu, i o tome kako će biti vratiti se. Bogata mašta sačuvala ga je od ludila i poslužila mu kao duhovna hrana u duhovnoj pustinji.
„Na robiji se duša doista pati jer sloboda nije tjelesna nego duševna potreba, ali duši je nostalgija za domovinom i zavičajem još bolnija od čežnje za slobodom. Svi oni koji su nakon dugoga vremena posjetili rodni kraj, u kojem su proveli svoje djetinjstvo i mladost, dobro znaju da ništa na ovomu svijetu ne može tako osvježiti naše duše i toliko nas animirati kao ta poznata i draga mjesta zavičajnog podneblja. Zato su još u davna vremena veliki umovi i poznavatelji duša bili u pravu kada su trajno progonstva čovjeka iz njegova naroda i domovine uspoređivali sa smrtnom kaznom. Meni je tek sada u potpunosti jasno zašto su mnogi radije izabrali smrt nego progonstvo, iako su u tuđini, što se tjelesnih potreba tiče, mogli raskošno ili dosta udobno živjeti. Čovjekova duša svoju hranu crpi samo iz vlastitih korijena, a njegovo srce najbolje grije ono zavičajno sunce, i nigdje mu zvijezde tako ne sjaje kao na njegovu zavičajnom nebu”.
Kako bi iznova oživio stari duh koji je pamtio iz djetinjstva u Gorici, kad se vratio, Zvonko je smislio da u jednoj kući u Blidinju okupi nekadašnje prijatelje, od kojih su neki završili čak u dalekoj Australiji. Ondje će zajedno provesti vikend, prisjećati se, filozofirati, podijeliti uspomene iz djetinjstva, nade i strahove, ono što su postigli, ono što nisu uspjeli postići i zašto, poglede na život i kako su se ti pogledi promijenili ili ne, otkad je svatko krenuo svojim putem iz Gorice prije trideset, četrdeset godina. Bila je to divna zamisao, ponovno okupljanje Zvonka i tih mladića, sada odraslih ljudi, nakon gotovo četiri desetljeća. Zvonko je bio uzbuđen zbog tog susreta i uredio da ga se snimi, tako da svatko dobije svoj primjerak koji će sačuvati. Optimistično ga je nazvao „U potrazi za vremenima naše mladosti. Četrdeset godina kasnije.“
Kada danas gledam tu snimku, uznemiruje me sjaj u Zvonkovim očima koje se žare kao plamičci na njegovu još uvijek blijedu zatvoreničkom licu. Ponekad kao da zbunjeno lete, ili mi se to samo čini? Ponekad se poput lasera fokusiraju na neku daleku točku, dok mu pozornost ponovno ne privuče neka šala, ganga, ili netko tko mu nadolijeva čašu koja nije prazna. I njegov osmijeh na toj snimci nekako mi je nepoznat, kao da pripada nekom drugom, kao da je posuđen. Zvonko je okupio njih osmero ili devetero iz „staroga društva”, mnoge sijede, ćelave, pogrbljene, ali još uvijek voljne potruditi se da ožive zlatne godine.
Bilo je suza i tapšanja po leđima, nekoliko Tihinih viceva, inače poznatoga vic-majstora, ubitačnih Peričinih imitacija, također poznatoga majstora oponašanja, i dakako obilnih količina vina. Zvonko je, naravno, govorio prvi. Započeo je objašnjavajući namjeru zašto ih je okupio. To je pokušaj, rekao im je, da ožive duh Gorice otprije 40 godina, prisjete se tradicije i običaja koji polako izumiru, i istaknu njihovu važnost današnjoj mladeži. Pomalo je kritički naglasio da se neki od njih nisu vidjeli godinama, iako žive razmjerno blizu jedni drugima, a drugi se nisu ni prepoznali, što oslikava koliko su se raspršili.
To je Zvonku bio jedan od najvećih razloga zabrinutosti, ta atomizacija, to kako se svatko povukao u svoj mali, izolirani pregradak. Koliko su se ljudi otuđili u tome čudnom svijetu u koji je on ponovno ušao nakon dugih godina, kako su se ili navezali na neku elektronsku napravu, ili još gore, na sve-potrošačku obmanu ili iluziju. Kasnije je sve češće govorio o tome jer ga je to sve više i više mučilo.
Jedan od njegovih najprisnijih prijatelja iz djetinjstva posve se izolirao i postao opsjednut reklamiranjem neke naprave protiv bolova u leđima. Rijetko je, ako uopće, kontaktirao prijatelje iz ranih dana i u razgovorima s njim Zvonko nije uspio postići nikakvu smislenu komunikaciju koja nije bila povezana uz njegov projekt, kao da se Život sastoji samo i isključivo od toga. Da mu kažem što mislim ili ne, pitao bi me, ili je bolje da živi u iluziji? To je pitanje stalno postavljao. Treba li ljude lišiti njihovih iluzija? I ako treba, mogu li oni preživjeti bez njih? Mnogi su poludjeli ostavši bez svojih iluzija, rekao bi mi.
Kako je Nietzsche napisao, a Zvonko ga često citirao: „Htjeti istinu pod svaku cijenu, željeti znanje znanja radi i odreći se vitalnih iluzija značilo bi riskirati uništenje ljudskog roda. Čovjek ne bi preživio!”
No prije no što se pozabavi još jednim zabrinjavajućim filozofskim pitanjem, bilo je neophodno izvući stare prijatelje, bili on pod iluzijom ili ne, iz njihove izolacije, okupiti ih i oživjeti stare spone. Kako to učiniti? Na okupljanju u Blidinju strastveno im je govorio o mitskim vezama i sponama, o njihovoj važnosti u našim životima, o važnosti ognjišta, naroda kojemu čovjek pripada, svetoga mjesta na kojem su zakopane kosti njegovih predaka, kako su svi oni vezani nevidljivim nitima. Kako bi mu njegova mitska Gorica i sjećanje na nju dalo snage da još stotinu puta izdrži sve što je već otrpio. Tu njegovu čežnju za „domom“ najbolje izražava, smatrao je, jedan Heideggerov navod: „Čežnja je agonija blizine onoga što je daleko.“
Koliko je u svim onim zatvorskim godinama ognjište bilo blizu njegovu srcu, a ipak daleko. Je li moguće zapaliti vatru u srcima njegovih prijatelja iz djetinjstva i iznova oživjeti ono što ih je hranilo u prošlosti? O tim je pitanjima neprestano razmišljao u godinama koje je proveo u zatvoru, na što ukazuju razni izvaci iz njegovih bilješki i pisama. Tijekom utamničenja, više je puta morao poslati knjige kući jer je zatvorenicima bilo dopušteno imati u ćeliji samo određen broj knjiga. Knjige koje bi slao bile su ispisane napomenama na marginama. Još uvijek se sjećam kako sam se gorko rasplakala onoga dana kad sam otvorila jednu kutiju knjiga i u njoj pronašla klasik Thomasa Wolfea, „Nema povratka domu”. Pomisao kako Zvonko u svojoj ćeliji nakon više od 20 godina čita knjigu tog naslova, ne znajući hoće li ikad doći kući, slomila mi je srce na milijun bolnih komadića.
Označio je ovaj dio: „Razmišljao je o svim godinama koje je proveo daleko od doma, o godinama lutanja po brojnim zemljama i gradovima. Sjetio se koliko je puta pomislio na dom s tolikom strašću da je, zatvorivši oči, mogao vidjeti raspored svake ulice i svake kuće u svakoj ulici, i lica ljudi također, i sjetiti se nebrojenih stvari koje su rekli i gustoga tkanja svih njihovih povijesti. Ali zašto je oduvijek tako snažno osjećao magnetsku privlačnost doma, zašto je toliko razmišljao o njemu i sjećao ga se s takvom točnošću, ako nije važan i ako to malo mjesto i besmrtni brežuljci oko njega nisu jedini dom koji na zemlji ima? Nije znao. Znao je samo da godine protječu kao voda, i da se jednoga dana ljudi ponovno vraćaju kući.”
Zvonko se, mnogo godina nakon što su napisane ove bilješke, najzad vratio kući, svom jedinom domu na zemlji. Ali stvari su se, nakon svega, promijenile. Nakon onog vikenda u Blidinju, neko su vrijeme svi ostali u doticaju, oduševljeni slatkim sjećanjima iz djetinjstva, ali zatim su se više-manje vratili onome što su prije radili i polako se raspršili svatko na svoju stranu. Ta je stvarnost mučila Zvonka, to da je možda nemoguće iznova stvoriti osjećaj zajedništva i povezanosti koji je tako žarko želio. Gdje je nestao taj osjećaj i zašto? To je bilo njegovo stalno pitanje, zašto? Morao je doprijeti do srži svakog problema, uvijek, i to je ponekad izluđivalo i njega i mene, to analiziranje, to razbijanje glave, ta stalna potraga za odgovorima, rješenjima, konačnom mudrošću. Ali u njegovoj je prirodi bilo da traži i, po samoj svojoj prirodi, nije mogao ne tražiti.
Tu je potragu spojio s vlastitom ljudskom vrijednošću, vođen riječima jednoga od svojih omiljenih filozofa, Pierrea Hadota, koji drži da čovjekova vrijednost „nije u istini koju posjeduje ili tvrdi da posjeduje, nego u iskrenom trudu koji ulaže kako bi došao do te istine. Jer ljudsku usavršivost ne povećava posjedovanje, nego potraga za istinom”.
Julienne Bušić
