Uočena devastacija nacionalnog ukrasnog cvijeća ispred Gradskih uprava nije samo puki estetski promašaj, već simbol dubljeg problema – anacionalnog fanatizma i jugofašizma koji tinja u političkim krugovima poput Tomaševićevih Nemožemaša i drugih socijalista bez socijalne osviještenosti. Jer biti socijalist i biti socijalno osviješten su dva para cipela. Što ćemo uskoro bolje razumjeti kada budemo imali priliku birati između socijalizma i slobode.
Očekivati brigu o okolišu od socijalista koji svoje sektaško ‘eko-zelenilo’ stavljaju iznad nacionalne baštine je iluzorno. “Progresivni” leftardi imaju neumornu snagu pretvoriti modernu metropolu poput Zagreba u džunglu sa nepokošenom travom, u kojoj divlje svinje paradiraju. Estetskim diletantima bitno je da su postavili rodno neutralne semafore, ali i pješački prijelaz u duginim bojama kako bi srednjoeuropski grad počeo ličiti na Džibuti ili Kathmandu.
Odgovornost za ovakvo ruglo ne leži samo u fizičkom devastiranju, već i u mentalnom sklopu političara koji se pozicioniraju kao branitelji okoliša, ali ignoriraju temeljne vrijednosti nacionalne estetike. Pitanje je, zašto su ljevica i zelenbagači uvijek tako ružni i neukusni? Odgovor leži u njihovom načinu razmišljanja koji izbija na površinu – ideološkom fanatizmu iznad praktičnih vrijednosti.
Ako se osvrnemo na statistike korisnika psihijatrijskih ustanova, primijetit ćemo drastičan pad u broju zadnjih godina. No, u isto vrijeme, dramatično rastu brojke raznih debelo iz proračuna financiranih udruga koje promoviraju razne devijacije i ideološke stavove umjesto konkretnih rješenja. To je dovoljno za razumnog promatrača da shvati gdje je nestao pad pacijenata psihijatrijskih ustanova.
