„Život je materijal za prerađivanje, to je temeljni cilj naše borbe… mi imamo pravo s tim postupati kako mi hoćemo… kao s našim vlasništvom“ (Pierre Simon, 1979.).
Kada želimo spoznati ono bitno u potezima ljudi – pojedinaca, grupacija, društva – na putu života, trebamo pokušati otkriti one konačne motive i ciljeve koji hrane ulaganje snage i napor u pojedine zahvate na životnom putu.
Jedno me je otkriće na poseban način izbacilo iz kolotečine svakidašnjeg života: mogućnost ili bolje reći sposobnost čovjeka – pojedinca, grupa, društva – da učini iz najljepšeg najružnije, da pretvori najradosnije u najžalosnije, da iz života učini suradnju sa smrću
Sve ovo se događa kod rođenja novoga života – sve ovo se događa kod uništenja nerođenoga čovjeka. Čak se događa da ista osoba ima volju i snagu sudjelovati u jednom i drugom: u stvaranju novog života i u njegovu uništenju.
Analizom mnogih dokumenata došao sam do sljedećih podataka i spoznaja
Zašto je prakticiranje uništenja, ubojstva nerođenog djeteta po cijelom svijetu postalo jedno toliko važno događanje za određenu ideologiju, za određeni svjetonazor da se vrhovne institucije svjetskog uređenja – UN, SAD, EU – u obliku generalnog zasjedanja, u obliku nacionalnih parlamenata, u obliku međunarodnih simpozija, u obliku vrhovnih sudova… neprestano bave tim pitanjem donoseći određene zaključke?
Uzmimo samo jedan primjer koji vrijedi više ili manje za sve druge. Francuska nacionalna skupština objavljuje i ispovijeda da je abortus „temeljno pravo“, da je on „univerzalno pravo“, i da je abortus nezamjenjiva pretpostavka za stvarno izjednačenje muževa i žena, i za izgradnju jednog naprednog društva“.
Ponavljam: uništenje, ubojstvo nerođenoga čovjeka smatra se pretpostavkom napretka.
Tu se ne radi samo o kontroli rađanja. Praksa abortiranja vodi k temeljnoj promjeni u odnosu društva prema ljudskom životu: događa se desakralizacija i denaturalizacija sudjelovanja čovjeka u stvaranju novog bića rađanjem. Time političari određenog svjetonazora hoće osloboditi čovjeka od njegova respekta, obožavanja, poštovanja „Naravi“, „Prirode“.
Abortus naviješta čovjeku da može s „naravi“ postupati racionalno kao s nekim predmetom koji čovjek može po volji oblikovati po načelima majstorskog umijeća u svijesti da je čovjek posjednik, vlasnik „naravi“, Prirode. Riječima borca za abortus i sprječavanje začeća: „Život je materijal za prerađivanje, to je temeljni cilj naše borbe… mi imamo pravo s tim postupati kako mi hoćemo… kao s našim vlasništvom“ (Pierre Simon, 1979.).
Sjetimo se kako to stajalište izgleda u praksi
Revolucionari Francuske revolucije – i drugih revolucija – baš su to zastupali: mi smo gospodari nad životom i smrću. I sijali su smrt nad milijunima ljudi. Kakva li napretka – u smrt! Ono drugo što proizlazi iz slobode na abortus jesu „nove slobode“ za pojedinca i za društvo: sloboda znanosti koja ima sada kontrolu nad rađanjem i životom, ali također i seksualnu slobodu koja se sredstvima sprječavanja začeća i abortusom jamči.
Bez njega ne bi bila neograničena ni znanstvena ni seksualna sloboda. Lako je zaključiti da ovdje imamo posla s materijalističko-hedonističkim shvaćanjem života. To je slika čovjeka i slika svijeta zagovornika prava na slobodu abortusa. U ime te ideologije zabranjeno je misliti i zastupati da je čovjek pred njegovim rođenjem i neovisno od stanja svijesti pravi čovjek, osoba i time nositelj svih ljudskih prava, u prvom redu prava na život. Ono što začuđuje jest agresivno nametanje ovog materijalizma kao tobože snage za oslobođenje čovjeka, ovdje žene.
Nitko od tih ljudi ne pita što je sa ženama nakon abortusa
Naime, mnoge padaju u ropstvo straha, psihičkih oboljenja, socijalne izolacije. Ne samo one nego i njihovi bližnji iz obitelji moraju mnogo toga pretrpjeti. Nije ovo prvi put u povijesti da obećanje oslobođenja vodi ljude u novo ropstvo.
Nažalost, mnogi prihvaćaju tu novu dogmu „abortus“ kao oslobođenje seksualiteta od rađanja života i time od „ropstva“ postati i biti majka. Što ostaje emancipiranom čovjeku od njegova seksualnog i reproduktivnog instinkta? Što drugo nego samo onaj životinjski udio njegova ljudskog bića. Što je s duhom i dušom u čovjeku?
Nije li put evolucije vodio čovječanstvo od materije k duhu? A sada idemo unazad k prvoj materiji. Kao da čujemo zapovijed: Naprijed marš, unazad k materiji. Taj „naprijed unazad“ ova je civilizacija već gotovo posve ostvarila.
ZAKLJUČAK
Sloboda na abortus sastoji se stvarno u tome: čovjek si daje punomoć da život podvrgne svojoj volji. Čovjek hoće apsolutno vladanje nad materijom i nad životom. Za propagandiste tog svjetonazora to znači: postići najviši stupanj razvoja. Čovjek se ne pravi samo „kao Bog“ nego jest „bog“, ali zao bog. Nije slučajno da to proglašuje i ispovijeda Nacionalna skupština Francuske.
Ona je kroz revoluciju postala prva laicizirana, sekularizirana država, tj. totalno bezbožna, ateistička. U ustavu Republike stoji: izvor prava za čovjeka je čovjek, a ne Bog niti naravni zakon. Država dijeli prava svojim građanima odnosno građani su oni koji glasovanjem stvaraju ljudska prava. „Stara“ prava, naravna prava, ljudska prava ne postoje.
Dakle: imamo posla s apsolutnim ateizmom, laicizmom. Tomu je Francuska kao država i danas vjerna. Ovih dana to je dokazala na simboličan način prijenosom posmrtnih ostataka ministrice zdravlja Simone Veil u Panteon: u „nebo bogova“ najzaslužnijih građana francuske nacije. U čemu i po čemu je ona zaslužila tu najvišu čast?
Odgovor: ona se svim snagama kao ministrica zalagala za slobodni pobačaj; sama je napisala zakon da se nerođeni čovjek može ubiti po potrebi. Time je pripremila put do još većeg „dostignuća“ francuske nacije: do svečanog proglašenja „prava čovjeka na abortus“. Za kratko vrijeme to će izglasati nacionalna skupština: Assamblee nationale. Prema planu aktualnog predsjednika Macrona bit će to slavljenje najvećeg dostignuća ljudskog uma i duha: ljudsko temeljno pravo svakoga čovjeka bez razlike na ubojstvo nerođenoga djeteta.
On obećava, prijeti da neće mirovati dok pravo na pobačaj ne bude uvedeno u svim državama EU-a kao temeljno ustavno pravo. Bravo!
Sretno u budućnost bez mladog života. Nadamo se da će drugi narodi EU-a imati posve drugo nadahnuće nego je ovo Macronove Francuske.To je njegova i njegovih Francuska. Francuzima koji hodaju ulicama gradova, desetcima tisuća, „za život“ protiv ubojstva nerođenih i time protiv „kulture smrti“, na umu i u srcu posve je druga Francuska: Francuska kao prva kći Crkve.
Francuska Sorbone u Parizu gdje je poučavao teologiju najveći teolog Crkve sv. Toma Akvinski. Francuska crkve svete Genoveve koju su revolucionari pretvorili u Panteon: „nebo bogova“ nacije kao npr. Voltairea: mrzitelja Crkve do zadnjeg časa života i u naše vrijeme ministricu Simone Veil: agresivnu političarku s njezinom legalizacijom abortusa kao prva u Europi.
Kakve li drame – tragedije povijesnih zbivanja! Na temeljima Katoličke Crkve svete Genoveve podignut je Panteon za revolucionare uništenja kršćanskih vrijednosti i današnjih boraca za „pravo na slobodu izbora“, uništavati još nerođeni život!
Simone Veil u najvećoj časti počiva u Panteonu – zahvaljujući svojoj borbi za abortus!?
Kakva je to poruka nacijama Europske unije od Macronove Francuske! Neće uspjeti. Panteon nije vječan, uči nas povijest.
I sljedeće svjedočanstvo: „Najedanput sam shvatio da ja činim istu stvar: ja ubijam nevine ljude – Židove i djecu – kako su to činili nacionalsocijalisti. Na dramatičan način postalo mi je jasno da nije ispravno što radim. To nije medicina, liječenje. Medicina daruje zdravlje i spašava život… Od toga dana prestao sam izvoditi abortuse“, svjedoči jedan od mnogih ginekologa aktivista za abortus koji su našli snagu – milost Božju – i oslobodili su se od zla i Zloga.
Povodom prijenosa posmrtnih ostataka ministrice Simone Veil u Panteon (2018.) bio je objavljen kratki komentar u medijima: “Čašćena u smrti, od smrti, za smrt. Nešto makabristično pojavljuje se u republikanskoj inzistenciji – upornosti – s kojom se velikani Francuske okupljaju u hramu bez izlaska, u slijepoj ulici ljudskih sudbina“.
Velikani bez izlaska u slijepoj ulici! Može li se to smatrati konačnom veličinom ljudskoga duha ili baš suprotno: konačnim padom?
Izvor: HKV / dr. Josip Sabol
