Imoćani i Hercegovci uvelike su se suživjeli s likovima iz Prosjaka i sinova i rado o njima progovaraju, a oni koji vole dublju filozofiju znaju se upitati i tko bi bili današnji Prosjaci i sinovi.
Više od pola stoljeća, preciznije 52 godine, prošlo je od početka snimanja serije Prosjaci i sinovi. Toliko toga se snimilo u godinama, desetljećima poslije, piše Večernji list BiH.
Danas imamo hiperprodukciju, međutim, IMDB (najveća i najpoznatija baza filmova i televizijskih serija na svijetu) kaže da je serija Antuna Vrdoljaka, rađena prema scenariju Ivana Raosa, i danas najpopularnija i najomiljenija hrvatska serija.
Mnogi iz serije više nisu među nama. Did Kikaš, Fabijan Šovagović, preminuo je 1. siječnja 2001. godine, a i bili dvori Matanovi u Karoglanima Gornjim u Zmijavcima desetljećima su zapušteni i urušeni, kao da su s didom Kikašom i oni umrli, iako je prošle godine očišćeno sve pa im je lakše pristupiti kako bi se pozicioniralo Prosjake i sinove i na turističkoj mapi.
Kula u Vitini pak, gdje se također snimalo, još se drži. Kao i Matan, taj simpatični prevarant kojeg je utjelovio Rade Šerbedžija.
Dublja filozofija
Ako je suditi po Marini Radoš, književnici, novinarki i kolumnistici rodom iz Tomislavgrada, takvi likovi itekako postoje, a s njom smo proanalizirali Matana.
Imoćani i Hercegovci uvelike su se suživjeli s likovima iz Prosjaka i sinova i rado o njima progovaraju, a oni koji vole dublju filozofiju znaju se upitati i tko bi bili današnji Prosjaci i sinovi. Postoje li takvi likovi?
Od svih likova iz Prosjaka i sinova, Matan je ljudima nekako najbliži i najdraži. Nama iz južnih krajeva BiH i Hrvatske blizak je jer svi poznajemo jednog takvog čovjeka i svi imamo u sebi jednog takvog čovjeka. Međutim, nikom nije uspjelo taj dio sebe podignuti na toliku razinu kao što je to napravio Matan.
U današnjem kontekstu to bi mogao biti, recimo, Zdravko Mamić, koji je jednako inteligentan, koji je jednako šarmantan, koji bježi vlastima, kojemu zapravo više uopće nije stalo do novca, već da iz svake situacije u svom životu ostvari malu pobjedu i nadmudri vlast ili bilo koga koga smatra neprijateljem. Na neki način uživa u tome da je progonjen.
Zašto Mamić? Zato što je život Mamića i Matana sličniji nego što ljudi misle. Obojica su krenula iz siromaštva i uz pomoć onoga što se u našim krajevima zove “snalaženje” došli do velikog novca i velikog uspjeha. Obojica su to radila na nevjerojatne načine, manevrima koji su običnim ljudima spektakularni.
Mamić je osuđen u Hrvatskoj, ali on je, baš kao Matan, u posljednji trenutak izbjegao tu kaznu i sada nam svima pokazuje kako mu je dobro u Hercegovini. Mamićev odlazak u Hercegovinu ostavio je njegove “dektive” šokirane i poražene baš onako kako je šokirana bila Matanova Dektiva kada je Matan uz pomoć doktora otišao u bolnicu umjesto u zatvor.
Mnogo ljudi ga simpatizira iz istog razloga kao i Matana – zato što su njih dvojica afirmirala ono što mnogi njihovi obožavatelji nisu stigli, mogli ili za što, jednostavno, nisu imali hrabrosti. Obojica su likovi kojima za preživljavanje trebaju pobjede, nadmudrivanja…
Ovo govorim bez ikakvih simpatija prema Zdravku Mamiću, a ne gajim ni simpatije prema Matanu. No, Matan je takav lik koji u kontekstu svog vremena, u jednom razdoblju života, zaista nije imao izbora. To je bila borba za goli život, da se ne umre od gladi. Mnogo gledatelja Prosjaka i sinova ne shvaća da su ljudi u Imotskoj krajini u jednom razdoblju bili doslovno gladni. Međutim, Matan svoje naučeno ponašanje nastavlja i kada više nije u pitanju borba za život. Kada novac više nije bitan, kada ostaje samo nadmudrivanje – kazuje Marina Radoš.
Nakon što smo analizirali Matana, spominjemo i jednog iz njezina kraja. Radi se o legendarnom Petru Milošu čije su Legende o rodijaku Ćipi postale antologija, a čini se kako danas takvih priča iz Njemačke nedostaje.
Petar Miloš je u Njemačku otišao prije nego što je moj otac otišao na Zapad, ali u tom razdoblju svi odlasci bili su gotovo isti. Tada je način života i odlaska u Njemačku bio drugačiji nego danas. Djeca i žena su se ostavljali kod kuće i nije se imalo namjeru čitav život provesti na bauštelama. No, na bauštelama se tada jako dobro zarađivalo. I radilo se “od zvizde do zvizde“.
Međutim, danas odlaze visokoobrazovani i imaju taj luksuz otići u svijet uz razna tehnološka pomagala poput Google Mapsa. Zamislite vi mog djeda Miju, koji je bio 1933. godište i gotovo da nije znao čitati, ali se nekako snalazio u Münchenu… Danas se sve ukuca u mobitel. Sve je nadohvat ruke. Ipak, i danas se u Njemačku, kao i prije, odlazi za nekim. Netko ti pomogne, netko te pogura, netko ti se nađe.
No, nema mnogo ljudi koji su uspješniji od gastarbajtera koji su iz Duvna otišli sedamdesetih i osamdesetih. Nekadašnji gastarbajteri morali su se žestoko potruditi da uspiju u životu i mnogi od njih su uspjeli. Danas je život mnogo drukčiji i mislim da baš zbog tog lagodnijeg života nema tih situacija u svakodnevici kakve je Petar Miloš znao opisati u Rodijaku Ćipi – ističe Marina.
Danas pomaže Google
Vjerujem da nema situacija koje su u tom smislu zanimljive. Drukčiji je život i svijet oko nas. Danas sve informacije dobiješ uz Google tražilicu, drugačija je svakodnevica i način života, ali vjerojatno s druge strane, unutarnje, emocionalne i iskustvene, tu ima mnogo sličnosti, ali ne možemo mi to znati dok ljudi to sami ne ispričaju ili netko umjesto njih ne ispriča. Ali su i dalje i “Prosjaci i sinovi” i “Legende o rodijaku Ćipi” naš način života.
Svuda su oko nas Matani i rodijaci koji odlaze trbuhom za kruhom. Odlazak u Njemačku uvijek je bio sasvim normalna stvar za nas ovdje, a u drugim kulturama to je stravično i nezamislivo. Kod nas ti odlasci nikad neće prestati. Ali svijet je globalno selo.
S obzirom na način života i njemačku ekonomiju, ne može se fizičkim radom steći mnogo kao što su mogli moj djed, otac i drugi ljudi njihovih generacija. Tako da je svako vrijeme donijelo svoje prednosti i nedostatke, samo ne znam tko bi u današnje vrijeme, od tih “auslendera”, mogao to zapisati kao Petar Miloš. Jer ono što se nije zapisalo ni prepričalo, nije se ni dogodilo, zar ne, kaže Marina Radoš.
Desetljeća prolaze, novi ljudi dolaze, ali ono najbolje ostaje, a to su i Prosjaci i sinovi, Legende o rodijaku Ćipi i još neka antologijska djela.
Izvor :www.jabuka.tv
