Ako je moralna panika mjera zapadne savjesti, onda je Iran očito izvan radara određenih krugova. Dok se normalan svijet (s pravom) zgraža nad zločinima koji pune naslovnice i potiču masovne proteste, masovne egzekucije i brutalna represija nad nenaoružanim civilima u Iranu prolaze kod ljevičara – gotovo neprimijećeno. Bez hashtagova, bez flotila, bez kampusa u plamenu indignacije.
Gdje su dramatični medijski vapaji? Gdje su udarne emisije, specijali i suze pred kamerama? Ako je ista metoda nasilja dovoljna da pokrene globalnu histeriju u jednom slučaju, zašto u drugom vlada muk?
Gdje je Greta Thunberg sa svojom flotilom? Gdje su feminističke organizacije kad se vodi stvarna, svakodnevna i krvava borba za ženska prava protiv režima koji žene svodi na bića niže vrijednosti? Gdje su rezolucije, konferencije za medije i snažne izjave United Nations? Ako je UN univerzalan, zašto mu je moral tako selektivan?
A zapadnjački kampusi? Tisuće studenata spremnih danima kampirati, blokirati, vikati slogane protiv Izraela – ali kad su u pitanju Iranke, iranski studenti, disidenti koji nestaju preko noći, sve nekako utihne. Ne uklapa se u narativ? Nema jasnog „krivca“ koji se uklapa u crno-bijelu sliku?
Ni domaća ljevičarska scena nije iznimka. ”Hrvatska” ljevica uglavnom šuti. I da, treba biti pošten i reći – Keti Peović se oglasila. Izuzetak koji potvrđuje pravilo. A ostali? Gdje je „moralna vertikala“, gdje su presice, gdje su transparenti? Hoće li se Tomislav Tomašević (poznatiji kao Senfek) ikad kleknuti – ovaj put za Iranke?
Ovo nije pitanje geopolitike, nego dosljednosti. Ili su ljudska prava univerzalna, ili nisu. Ili su žene žene – svugdje – ili feminizam vrijedi samo kad je politički isplativ. Sve ostalo je aktivizam po narudžbi, moralni performans za društvene mreže i naslovnice.
Tišina oko Irana ne govori ništa o Iranu – govori sve o njima.
