Iako je potvrđeno da je mladog Grka ubio Grk, u biti je u međunarodnoj javnosti, ali prije svega u svim relevantnim međunarodnim organizacijama, sportskim, političkim, medijskim i civilnim ubijena Hrvatska.
Od pamtivijeka vrijedi razumsko stajalište da je baš sve što se u društvu događa, koliko god bilo opće štetno, nekome i nekima korisno. Dobre i loše događaje dijelimo po općoj korisnosti ili šteti, piše Marko Ljubić
Štete su u velikoj većini, obično utoliko korisnije skrivenim ili manje skrivenim grupicama, ukoliko su veće i pogubnije. Kriminalistika, tako su mi barem govorili odlični kriminalisti, a i razumski mi je prihvatljivo, u pristupu zločinstvima i kaznenim djelima, naročito teže naravi, to praiskonsko stajalište uzima kao polazište detekcije.
Utoliko na razmišljanje mami ovaj događaj u Grčkoj. S navijačima. Hajdemo razmišljati i malo pitati: Tko su navijači i kako se organizira grupa od 150 do 200 ljudi, s 21 autom, koji polaze tisuću km daleko, u zemlju u kojoj im država ne bi smjela biti sklona ili u kojoj ne bi smjeli imati zaštitu u skrivenoj premreženosti državnih institucija, s namjerom izazvati nered na ulicama grada s terorističkim kvalifikacijama? Tko su ti mladići?
S obzirom na logističku zahtjevnost takvog “projekta” i pogotovo na vrlo izgledne posljedice, bilo bi očekivano da su pripadnici inicijalnog kruga, desetak ljudi, koji su sve to organizirali, vrlo uspješni u svome profesionalnom životu. Sposobni, imućni, s vrlo jakim međunarodnim referencama, a uz to sa sigurnim uporištima u državnim institucijama zemalja u kojima ostvaruju svoje “projekte”.
Bilo bi suludo da nije tako, jer ni najveći idiot ne bi poduzimao korake kakve je ova skupina ljudi iz Hrvatske, ubrendirana u BBB, kad ne bi imao realnu šansu ostvariti ono što želi. Dakle, jesu li ti mladići uspješni menadžeri, vrhunski plaćeni kreativci u konjunkturnim djelatnostima, pripadnici tzv. zlatne mladeži hrvatske financijske elite? Nisu.
Kako onda uspijevaju to što rade, ne samo u ovom slučaju, nego godinama unazad? Tko im osigurava desetine, pa i stotine tisuća Eura potrebnih za planiranje i ostvarivanje takvih “projekata”? Koja to moćna ruka iznad Balkana uspijeva zajamčiti nekome iz Zagreba vrhunsku organizaciju u tromilijunskoj Ateni, na cijelome, nimalo sklonom putnom okruženju, može li se takva organizacija ostvariti bez provjerenih kanala i uporišta kriminalnih organizacija, ali i izuzeti iz nadzora sigurnosnih i obavještajnih organizacija država Balkana?
S obzirom na saznanja, nemoguće. Iako je potvrđeno da je mladog Grka ubio Grk, u biti je u međunarodnoj javnosti, ali prije svega u svim relevantnim međunarodnim organizacijama, sportskim, političkim, medijskim i civilnim ubijena Hrvatska.
Ubili su je Hrvati. Jer, što su inače tražili u Ateni? Da sve bude bliže Hrvatskoj, možemo ovaj slučaj usporediti s kriminalnim ubojstvima u Hrvatskoj, izvan bojišnice, tijekom hrvatsko-srpskog rata. Ubojica je bila Srbija bez obzira tko je pucao ili držao nož, jer Srbija je donijela smrt u Hrvatsku, nije Hrvatska u Srbiju, a Srbi su bili instrumenti tog državnog pohoda. Kao i oko 200 Hrvata u ovom slučaju.
Zato je to golemi problem hrvatske države i naroda. A narod smo koji povijesno baštini, bar još uvijek i bar u tihoj većini, moralni nauk da svoje slabosti ne opravdavamo tuđima. Zašto bi netko izdvajao novac za financiranje satnije do 200 ljudi koja se ide tući u Grčku? Motiv mora postojati.
Ni kriminalci, ni legalni biznismeni, ni države, ako isključimo pripreme za vojnu intervenciju kao u slučaju Srbije protiv Hrvatske na Maksimiru u režiji srpskih obavještajnih službi 1990. godine, to ne čine i ne troše novac bez veze. Što se htjelo postići i kome bi u interesu moglo biti organizacija takvog “projekta”?
Otklonimo odmah naivčine, avanturiste i dečke koji odrastaju uz legende, često i lovačke priče u kavanama po kvartovima, koji će na odjecima takvog “podviga” održavati živom specifičnu subkulturnu legendu, a i osobno živjeti, najčešće kao svakodnevni prosječni ljudi do smrti, dodajući takve priče kao dodanu vrijednost svojim životima. Takvi su većina u “navijačkim” neredima i, koliko god bili neugodni pristojnom društvu, oni nisu ni iz bliza stvarna opasnost. Jesu potencijal, ali opasnost nisu.
Ti momci nemaju ni organizacijske sposobnosti, ni novac, ni organizirana moćna uporišta, ni kapitalan motiv baviti se ovakvim “projektima”, ali, bez njih se ne može ostvariti takav pohod. Naknade za njihovo sudjelovanje su legende koje sam istaknuo, a na praktičnoj razini troškovi putovanja, gajba pive, kakav hot dog ili pizza.
Velika većina njih teško sami i to mogu financirati, što iz osobnog, obično potplaćenog šljakerskog rada, što iz sličnih roditeljskih prihoda. Ljudi koji su organizirali ekspediciju u Atenu također ne mogu imati takve prihode iz svojih legalnih poslova, a ako ih i imaju, vrlo je mala vjerojatnost da će izdvajati teško stečena sredstva i uzimati kredite da bi ispričali takvu priču o sebi, uz rizik da izgube glavu ili zaglave na višegodišnjim robijama.
Organizacijsko znanje i rukovođenje tako velikim grupama pokazuje da ni ti dečki nisu budale koje će sve što imaju ulupati u tako nešto. Kako dakle razotkriti smisao ovakvog “projekta”, s tim i organizatore, motivatore ili naručitelje u ovakvim slučajevima, te može li se bit stvari svesti na motiv slave u navijačkoj subkulturi? Ni govora.
Pogledajmo samo reakcije medija, javnosti, raznih grupa i skupina, pogledajmo reakcije klubova i države. Sve se svodi na deklarativno zgražanje, iskazivanje sućuti, a zatim na prebacivanje odgovornosti, te iščekivanje informacije tko je neposredni ubojica grčkog mladića, a zaoštravanje polemike vodi prema svrstavanju za i protiv, te u klasičan navijački prostor u kojemu nestaje razuma.
Tragikomično je sa stajališta ocjene državne referentnosti bilo gledati državnog tajnika u ministarstvu turizma i sporta Tomislava Družaka koji poručuje da nam preostaje “moliti se Bogu i klubovima da se ne ponove ovakvi događaji”!? Bjednije izjave zbilja je teško pronaći, a bar je na tom području konkurencija debilizma i neodgovornosti uistinu golema.
Ta izjava je definitivna konstatacija i uzroka i posljedica višegodišnjeg stradavanja hrvatskog društva i galopirajućeg urušavanja povjerenja naroda u hrvatsku državu. Odakle Bog u toj priči? Je li posao drżave pozivati narod na molitvu pred opasnostima, ili je, ako se već pozivaju na Boga, upravo država instrumentarij slobodnog izbora zajednice, u ovom slučaju nacije, kojim se ostvaruju ideali Božjeg nauka i volje?
Državni tajnik stoga je, ili teški bogohulnik i provokator, ili nepozvani provalnik u državnom uredu, kome je neki unutarnji lupež otvorio vrata i dopustio mu raditi nered uz visoke društvene benefite proporcionalne količini nereda.
Prisjetimo se. Još tamo daleke 2011. godine ljevičarski novoimenovani ministar obrazovanja, znanosti i sporta Željko Jovanović kao svoj, i program Milanovićeve Vlade promovira “isušivanje močvare” popraćeno s nevjerojatnim uvredama čitavom nizu ljudi, primarno u, i oko nogometne organizacije, dajući svemu snažan internacionalni značaj i dimenziju. Na već izgrađenu međunarodnu krimogenu matricu opasne fašizacije Hrvatske, hrvatskog naroda i države, preko kriminalizacije, prvo ratnih budnica i najpoznatijeg izvođača Thompsona, zatim vrlo žive i legalizirane srpske mitologije o srpskoj žrtvenosti i hrvatskoj genocidnosti, preko ciljanih provokacija stalnim kombiniranim pritiskom države, civilnih udruga, medija i primarno srpskih organizacija u Hrvatskoj kojima se raspaljivao inat i neorganizirani otpor, većinom navijačkih skupina u Hrvatskoj za suprotstavljanje tim pritiscima pjevanjem kriminaliziranih i poluzabranjenih pjesama i uzvikivanjem “Za dom spremni”, do eskalacije tipa svastike na Poljudu, vrlo suspektnih kaznenih procesa, do silovitog poticanja neprijateljstava Zagreba i Splita, doslovno se moglo ugraditi baš sve. I za sve pronaći opravdanje.
Godinama se gradio teren za ovo čemu danas svjedočimo, a jedan od ključnih operativnih podprojekata je bila “demokratizacija” Dinama i Nogometnog saveza. Problem u ostvarivanju tih ciljeva i brzom uspostavljanju “demokratskog antifašizma” u nogometu su bili uspjesi “nedemokratskog” Dinama i erupcija planetarnih uspjeha nogometne reprezentacije. To nije bilo predviđeno, a upravo zbog straha od takvog razvoja stvari, činilo se sve da se to spriječi.
Sjetite se događaja uoči Moskve, Katara, dočeka, događaja u javnosti nakon Katara, Lovrenovog “ustašluka”, prije toga Šimunićevog “ustašluka”, zatim procesa Mamiću i tragikomedije u pravosuđu gdje se valjanom proglašavaju presude zbog lopovluka pohapšenih sudaca, do najnovijih kaznenih ekspedicija protiv Modrića i Lovrena, uz konačan uspjeh “demokratizacije” Dinama u samoj strukturi kluba.
Ništa od toga se nije moglo dogoditi, a posebno usmjeravanje navijačkih skupina, bez vrhunske, dubinske integracijske organizacije s pozicija organiziranog kriminala, medija, državnih institucija, financijskih oligarha, a posebno bez utjecaja obavještajnih službi i različitih međunarodnih interesa. I naravno, motiva i ciljeva.
Tragično je bilo gledati višegodišnju borbu protiv “kriminalca Mamića” za “demokratski” Dinama, a tisuće relevantnih, iako ne javnih, informacija je neupitno ukazivalo na to da se iza borbe protiv Mamića u dubokoj sjeni skriva neusporedivo malignija krimogena struktura čak i od najrazvikanijih Mamićevih zlodjela, ito struktura koju ozbiljni, jako ozbiljni ljudi smatraju ekspoziturom centrale u Beogradu.
Upravo nevjerojatna šutnja o toj mogućnosti, u medijima ukazivala je na opasnu utemeljenost upravo takvog scenarija. A to je onda posljedično, s obzirom na sveobuhvatnost operacije i involviranost inastitucija doslovno ledilo krv u žilama. I vrapci na grani znaju da se sve te strukture i grupacije usmjeravaju na financijske punktove.
U Crkvi ćemo susresti mafijaša i političara većinom ili uglavnom radi kupovine ugleda ili naklonosti ljudi milostinjom. U Dinamo, ili na Dinamo ciljaju radi golemih financijskih, ali i emtivno-socijalnih benefita. Isisali su “isušivanjem močvare” preko cjeloživotnih savjetnika, ili podkapacitiranih sportskih legendi koji nisu odoljeli izazovu nakon sjajnih sportskih pozornica postati još “sjajniji” sportski i politički menadžeri, srozavajući svoje veličine na razinu karikature, sve masovne sportove u kojima je cirkulirao ozbiljan novac, a najtragičniji primjeri su košarka i rukomet.
Na vrh sportske organizacije je odavno ucjepljen totem Mateša, a struktura počiva na seriji Ferenčaka i raznih posrnulih mutikaša svih profila, do nesretnog bivšeg slavnog nogometaša Šimića, ili muzejskog metuzalema Barišića koje pošprdno gledaju i najbliži suradnici. Nitko tko bar donekle ima doticaja s krugovima oko sporta i politike nema iluzija o prirodi procesa “demokratizacije” Dinama, kao što nema iluzija o pozadini i nevjerojatnoj suspektnosti financijske naravi dvadesetogodišnneg razvaljivanja Hajduka, pri čemu se oba ta procesa prikrivaju godinama legendom o Mamiću, legendom koju je Mamić sam redovito tankao zapaljivom smjesom i komunikacijskim divljaštvom, savršeno naliježući na procese “isušivanja močvare”.
Te procese je svim svojim aktivnostima podupirao samozvani desničarski “pokret otpora” koga su godinama predvodili ucjepljeni provokatori u navijačke skupine, medije, civilne udruge, pogotovo braniteljske, pa i sami vrhunski sportaši nasjedajući na “dušebrižništvo otporaša”.
Pogledajmo samo rezultate samoproglašenog nacionalnog, domoljubnog i braniteljsko-kršćanskog “pokreta otpora” i sve će i zadnjoj budali biti jasno.
Domoljubne budnice iz oslobodilačkog rata su ili neformalno zabranjene, ili odbojno sumnjive, Thompson je internacionalno kriminaliziran, Bleiburg zabranjen, HOS na granici zabrane a Skejo i Bujanec ga braneći namjernim aluzijama na Hitlera, naciste i krvoloke, prevode na svjetske jezike kao nekada Ranko Ostojić svastikom pred 300 milijuna tv gledatelja, hoda se za život, a pobačaj postaje društveni institucionalni uzor, borba za jednakost političkih prava državljana je isključila pola hrvatskog naroda iz države, borba za slobodu vjere kriminalizirala je katolike do razine nepogode, suspektna usvajanja djece iz Konga s dubokom sumnjom na trgovinu je predstavljena kao državna stvar, nezakonitosti dobivuju selektivno tumačenje, a čerupanje ekonomskih resursa u energetici i svim najvažnijim sektorima otvoreno se štiti iz državnih institucija.
Umjesto slavlja i ponosa na veličanstvene uspjehe hrvatske reprezentacije u nogometu, umjesto s činjenicom da je 36 milijardi puta na Planeti guglana Hrvatska, suočeni smo s internacionalizacijom Thompsonovog i Lovrenovog ustašluka ili nacizma. To su rezultati ujedinjenih nastojanja antifašista, države, medija, kriminalnih struktura, desnog “pokreta otpora”, a izvan svake sumnje i duboko involviranih izvanjskih antihrvatskih centara i interesa. U tom kontekstu treba gledati događaj u Grčkoj i prestati tražiti tko je koga ubio.
Važno je to naravno znati, ali marginalno je bitno u cijelokupnoj priči. Ubijena je Hrvatska u svakom slučaju. I ubija se. Jer, svi ovi procesi bar tjekom zadnjih petnaestak godina i danas su personalno integrirani u sami vrh države i društvene moći. Milanovićevi ključni ministri, “isušivači močvare”, energetski i gospodarski gurui, sportski savjetnici, sportska struktura u cjelini, i danas su tu, utječu, savjetuju, upravljaju, samo raspoređeni između “dva Brda”, grada Zagreba, te niza najvažnijih društvenih i državnih institucija i gospodarskih kompanija.
Od Željka Jovanovića i Zdravka Zime na Pantovčaku, preko neslužbenih kandidata za veleposlanike, Goldsteina i Ranka Ostojića, do Plenkovićevih partnera Vrdoljaka i pozadinske strukture, zatim aktualnih savjetnika i favorita, koji iskaču iz svake ružne priče duboko povezive s potencijalno teškim pljačkama države, od prvih pritisaka na Natašu Tramišak, preko cijeloga procesa sad već vidljivog uništenja Fortenove, plinare u Slavoniji, pljačke INA, HEP-a, do Petrokemije, iz čega naravno nije izuzet ni “demokratski i ljudskopravaški” Zagreb sa svojom plinarom.
U svemu navedenom su pitanja. I odgovori. Najstrašnije je pitanje koje sad već postavljaju krajnje ozbiljni ljudi – tko upravlja Hrvatskom!? Odgovori se uznemirujuće jasno vide. Pa će biti lako odgonetnuti smisao i motivaciju, te interesnost “projekta” Atena, koji je i samu aktualnu vlast nehotice doveo pod reflektore, iako ima golem potencijal skretanja pozornosti s HEP-a, Vlade i Vujnovca i svakodnevnih prigušenih informacija o stotinama milijuna Eura isisavanja, kao neki dan iz Petrokemije ili Plinare Zagreb, a vampiri uvijek – ista skupina. Naličje države.
Hoće li pomoći izgrednicima i kriminalcima iz Atene, kad im je država dopustila stasati i definirati se u Hrvatskoj ili doći kao instrument pod utjecaj umrežene međunarodne kriminalno-gospodarske i obavještajne hobotnice pa ići na takve pohode iz Hrvatske? A morala bi. Jer dobar roditelj ne dopušta susjedu kažnjavanje svoje djece, kažnjava ih sam, nakon što se suoči s teškim propustima u odgoju. Ispravi propuste.
Izuzme djecu iz tuđih ruku. I pokažnjava ih da im ne padne na pamet nikada više raditi ništa slično. A dobra drżava ponajprije pokažnjava organizatore i logističare. Trajnom eliminacijom iz društva. Spasili su, bar je tako izgledalo, prijestupnike iz Konga, pa da vidimo kako će proći “Atenjani”. Rekli bi – dok plin i milijarde cure, “navijači” se ubijaju, Dinamo se “demokratizira” a uspješnost u sportu, kao i u puno toga prevažnoga, postaje izuzetak i incident, srozavajući standarde na najnižu razinu košarkaškog i rukometnog “isušenog zdravlja”, javnost se svrstava i virtualno “bori”, a Hrvatska – posrće.
Nadam se da će državni tajnik koji zaziva Boga brzo vidjeti da su putevi Božji nedokučivi. I da Bog nije igračka. Čak i kad njegov narod misli da jest.
