Atenski događaji predstavljaju još jedan u nizu dokaza da mainstream medijima ne treba vjerovati ni kada kažu da je nebo plavo. Ne samo da se većina njihovog izvješćivanja sastoji od klasične metode ”refreshanja” stranih portala i brzog prevođenja tamošnjih vijesti na svoje platforme (bez ikakve provjere činjenica i izvora, bez kritičkog razmišljanja i bez vlastitog izlaska na teren), već su i te “ukradene” neprovjerene vijesti u pravilu prebojane podobnom službenom ideologijom.
Kada smo, stoga, od medija čuli o tragičnim scenama u Ateni, jedino što smo iz toga mogli zaključiti, barem ako smo imalo upućeniji u društveno stanje stvari, jest da se u Ateni nešto dogodilo. Tko su bili akteri, što se točno dogodilo, zašto se to dogodilo, kada i gdje su se događaji odigrali, pitanja su na čije odgovore u ovo čudno vrijeme moramo čekati, jer se novinarska struka zadužena za prijenos informacija srozala do razine samourušenja.
Povijest pritom pokazuje da je istina najčešće onakva kakvom ju je vidio sveti Augustin – vječna i nepromjenjiva te sposobna za svijetljenje i u najmračnijim uvjetima. Istina se tako s vremenom probija i kroz ovaj mainstreamov mulj, pa već danas znamo da je gotovo svaka prvotno objavljena informacija o ovim događajima bila netočna.
Možemo, stoga, sagledavajući pouzdanost naših medija, redom apsolvirati:
– da se ne zna jesu li hrvatski navijači odgovorni za ubojstvo,
– da se ne zna se je li to ubojstvo bilo planirano ili iz nehaja, odnosno kao posljedica navijačkog nasilja,
– da preminula osoba nema 22 već 29 godina,
– da nije uhićeno 83 ni 94 hrvatska državljana već 98,
– da nikakve vidljive opasnosti za hrvatske turiste u Grčkoj nema (osim od strane grčke policije koja ih je nekolicinu pogrešno privela, dijelom zbog svoje nekompetencije, a dijelom zbog stvorene histerije),
– da nikakva fiktivna djevojčica od 13 godina nije hospitalizirana,
– da nije samo preminula osoba bila ubodena nožem, već i nekolicina s druge strane sukoba,
– da nema razloga jednu stranu tog, nažalost, klasičnog navijačkog nasilja prozivati huliganima, a drugu “simpatizerima”,
– da nasumični komentari s društvenih mreža ne mogu u članku biti etiketirani kao “izvor otkrio”
itd.
Kao što rekosmo, od njihovih je vijesti točno bilo otprilike samo to da se u Ateni nešto dogodilo.
Kako bi spomenuti medijski modus operandi bio potpun, informacije koje su nam davali nisu bile samo netočne, već i ideološki zadojene, pa se grupa Hrvata pritvorenih u inozemstvu ovog puta a priori osudila kao jedini i apsolutni krivac, dok su isti ti mediji prije nekoliko mjeseci svako kritičko slovo usmjereno prema pritvorenim “hrvatskim posvojiteljima” prozivali drukerstvom i izdajništvom.
Navijačka je supkultura društveni fenomen sa svojim sijasetom teško rješivih problema, jedan od kojih je i ta vanjskim promatračima neshvatljiva tradicija dogovaranog grupnog nasilja prije utakmica. No jedno je osuditi navijačko nasilje kao takvo, a drugo osuditi samo jednu stranu tog nasilja ovisno o svojim ideološkim ciljevima. Indikativno je, primjerice, primijetiti kako naslovnice sadašnje događaje opisuju kao “napad BBB-a u Ateni”, dok su sličan nedavni događaj u Zagrebu nazivale “sukobom BBB-a i poljskih navijača u Zagrebu”.
Trebat će još vremena da naše društvo napravi taj kopernikanski umni obrat i prestane mainstream medije shvaćati kao ikakav autoritet ili relevantan izvor informacija, no vjerujemo da će se on neizbježno dogoditi, jer je njihovo djelovanje palo na toliko niske etičke, profesionalne i ljudske razine da onaj koji to još nije uvidio uistinu ne može znati u kakvom svijetu živi i koliko je ono što percipira kao realnost zapravo umjetno kreirano zbog tuđih interesa.
Ažuriranje svojih perceptivnih i interpretativnih mehanizama nikada nije bilo nužnije u ovom stoljeću, pa neka nam prvi korak u tome svima bude kompletno gašenje te amoralne, neprofesionalne i pristrane mainstream medijske buke.
Izvor: Sapere Aude
