Piše:Zvonimir Hodak
Priča o dvije Hrvatske se nastavlja. Protagonisti su Roby Bajruši, Viktor Vresnik, Ivica Ivanišević, Ivanka Toma… i da ih ne nabrajam uzalud. Bajruši “prosto ne može da veruje” pa piše: “Reakcije predsjedničkih kandidata na skandalozne događaje u Imotskom pokazuje koliko su nevjerodostojni”.
Roby je s pravom zabrinut. Ne samo u Imotskom nego koji dan kasnije “skandal” se ponovio s 50 tisuća mladih i u Dugopolju. Mladi se vesele, vole Thompsona i njegove pjesme, pjevaju “Čavoglave”, “Lijepa li si” itd.
Gdje se god Marko Perković Thompson pojavi tamo se “slučajno” nađu ljevičarski moralni higijeničari koji odmah uoče kako se na takvim skupovima urla za dom i pjevaju “ustaške” budnice.
Dakle, na sceni je klasična podjela na dvije Hrvatske. Jednu koja je pobjedonosno izašla iz Bljeska i Oluje, čija mladost danas uživa u slobodi i pjeva bez dlake na jeziku pjesme koje im se sviđaju, neke čak i protestno jer ih higijeničari zabranjuju. S druge strane postoji i onaj mračni jugo-nostalgični dio Hrvatske koji stalno čeka “iza ugla”.
Oni su nervozni, ljuti, frustrirani jer narod ne slijedi njihove “napredne” ideje. I po ovim nesnosnim vrućinama, Bajruši se krsti (valjda s tri prsta) dok gleda na TV izvješća s koncerata Thompsona u Imotskom i Dugopolju. Meta njegovih napada i zgražanja je čak i Zoran Milanović. Koketira s desnicom, hvali Domovinski pokret, vratio ratna odličja Branimiru Glavašu (ona koja mu je oduzeo Ivo Josipović).
Imamo, dakle, dvije Hrvatske. Onu narodnu, proizašlu iz Domovinskog rata i onu jugo-nostalgičarsku, orjunašku, koja kontrolira medijski prostor, koja tuguje za Titom, Špiljkom, Milkom Planinc, Miljenkom Smojom i cmizdri za “onim divnim prošlim vremenima”.
Roby Bajruši dugo i dosadno piše, ali i dugo pamti. Napose mu diže tlak Pantovčak i Milanović. On je, zamislite, odlikovao ratne gardijske brigade HVO-a. Odlikovao je nesretni Zoran i Zlatana Miju Jelića, nekadašnjeg zapovjednika MUP-a Herceg Bosne. Još bi se nekako progutalo da je odlikovan neki Mujo Jelić, ali Mijo…
Roby se očešao i o Mariju Selak Raspudić. Razlog tomu je za sada nepoznat. Znate ono staru, kad izgubiš etiku, etiketiraš. Hrvoje Dečak nas podsjeća na jednu staru austrijsku poslovicu. Ona kaže da se ljudi ne trebaju previše brinuti jer će i onako biti kako Bog hoće. Potpisujem.
Što se tiče ovih epskih vrućina dobro je kad nevrijeme dođe na vrijeme… Hoće li napokon pasti malo kiše ovdje na Braču?
Na ovoj paklenoj vrućini koja ne prestaje napušta me inspiracija za pisanje. I kad odeš na tzv. “službeni put” pa se javiš “najdražoj” doma s “hard worka” s ljubavnicom, moraš biti inspiriran, a kamoli kad pišeš kolumnu. Valjda zato po ovim vrućinama sjedim tu na Bolu i nikamo ne mrdam.
U hvatanju inspiracije ponekad mi pomognu frendovi koje imam na fejsu. Moj “zid” na fejsu je uvijek za sve pa tako i “za dom spreman”. Naravno, i ja, kad nisam nespreman!
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
