Britanac Paul Ogilvie, poznatiji kao Black Paul, pripadnik specijalnih postrojbi GSHV-a i heroj Domovinskog rata. Bio je 3 puta ranjen i prošao je mnoga bojišta – Karlovac, Mostar, Tomislavgrad, Brčko, središnja Bosna, Vinkovci. Danas živi i radi u Londonu, a od Hrvatske nikad nije dobio priznanje.
Britanac Paul Ogilvie kao pripadnik 5. gbr HV-a, snimljen sa suborcima na bojišnici Mostara
Hrvatska danas ne pokazuje previše obzira prema stranim državljanima koji su se u vrijeme Domovinskog rata dragovoljno stavili na raspolaganje u obrani domovine.
Da se strani heroji od kojih su neki poginuli, a brojni teško ranjeni, ne prepuste potpunom zaboravu, brine Facebook stranica Zahvala stranim dragovoljcima Domovinskog rata koja gotovo svakog dana donese zanimljivu crticu o ljudima koji su za nas ratovali, iako to nisu morali.
Gaston Besson, francuski dragovoljac nadovezao se informacijom da je Black Paul bio 1991. u Karlovcu, zatim na Kupresu, pa u Mostaru, Posavini… Obzirom na veliki doprinos ovoga stranog dragovoljca, potegnulo se pitanje je li Paul Oglivie ikada dobio hrvatsko državljanstvo, no na to pitanje nitko nije znao odgovor…
Paulu, kojem je jučer bio rođendan, na pitanje da li bi ponovno donio odluku o sudjelovanju u Domovinskom ratu od 91.’ do 95.’ ovako je odgovorio: Da, opet bih isto postupio! Uglavnom, da se sve ponovi i da moram ponovno donijeti odluku, bila bi ista.
Čak i danas, da se osjećam dovoljno snažnim, brzim i mentalno jakim, išao bih i napravio bih opet isto. No da bih se išao boriti na drugi kontinent protiv ISIS-a, ne bih. Ovo je bilo drugačije. Da, da se ponovno treba donijeti odluka, donio bih istu odluku. Bez razmišljanja, bez problema. To nije bilo samo zbog avanture, iako je to bio važan dio motiva kada si mlad.
Poanta je u tome što sam ja uistinu radio nešto što sam smatrao da je ispravno. Mislim da bi bilo bolje da nas je došlo u još većem broju jer bi obučili više ljudi za borbu i, što je najvažnije, manje bi ljudi poginulo. Mislim da su ljudi u Hrvatskoj to cijenili, naš dolazak.
Kada bi me vidjeli, bili su sretni. Mislili su da nisu napušteni od svih, da je nekom vani stvarno stalo do njih. To im je čak dizalo moral. Mogao sam to primijetiti svojim očima. Ta činjenica, da nekome pomažeš, da to ima koristi i da spašava živote, i da taj netko to cijeni, to me čini i danas zadovoljnim.
