Jedini način da žena uopće postane emancipirana jest da joj majka prizna ono prvo, temeljno pravo – pravo na život. Da je rodi. Jer bez tog čina, sve ostalo pada u vodu. A upravo tu osnovnu istinu danas relativiziraju i ismijavaju Derifaj, Severina, Bobić i slične javne figure, koje pod krinkom feminizma zapravo potkopavaju samu ideju ženskog dostojanstva.
Znanost je nedvosmislena – život svakog čovjeka, bez obzira na spol, rasu ili podrijetlo, počinje začećem. To nije religijska tvrdnja, nego čista biologija. Genetički kod novog ljudskog bića u trenutku začeća u potpunosti je jedinstven i neponovljiv. Od tog trenutka radi se o osobi koja samo treba vrijeme i zaštitu da se razvije.
Prava emancipirana žena ne ubija svoje dijete, nego ga štiti. Ona ne gazi pravo na život, već ga potvrđuje – i time osnažuje druge žene da učine isto. Jer emancipacija bez zaštite najslabijih i najranjivijih je samo lažna sloboda, maskirana sebičnost i ideološka propaganda.
Danas živimo u Europi koja se sve više odriče svojih kršćanskih korijena. Umjesto na tradiciji poštivanja života i dostojanstva svake osobe, kontinent sve otvorenije gradi temelje na – kako to eufemistički nazivaju – „pravu na pobačaj“. Drugim riječima, na zakonski dopuštenom ubijanju djece u majčinoj utrobi.
To nije napredak. To nije emancipacija. To nije sloboda.
To je negacija znanosti i osnovnih moralnih principa.
U trenutku kada se najnemoćnijima oduzme pravo na život, svaka borba za ljudska prava postaje prazna priča. Ako nerođeno dijete nema pravo živjeti, kakva onda prava uopće možemo tražiti za žene, muškarce, manjine, radnike, bolesne ili stare?
Istinska emancipacija počinje začećem. A završava tek kada društvo prizna ono što znanost već odavno zna – da je svaki život vrijedan zaštite od samog početka.
