Hrvatska je postala suverenom zemljom kada je proglasila svoju neovisnost, dobila međunarodno priznanje i vratila kontrolu nad svojim teritorijem i ostat će suverena sve dok ima krajnju kontrolu nad vlastitim poslovima, objašnjava sugovornik. No i u tom smislu postoje određene opasnosti.
Trideseta obljetnica međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske bila je prigoda za analizu pomaka, ali i suočavanje s propustima koji su tijekom tri desetljeća hrvatske samostalnosti učinjeni na unutarnjem i vanjskom političkom planu. Jedan od najkompetentnijih sugovornika za tu temu ugledni je britanski povjesničar s hrvatskom adresom dr. Robin Harris, ujedno i potpredsjednik nevladine udruge Centar za obnovu kulture.
Ljubitelje radova dr. Harrisa – među kojima su hrvatskim krugovima najpoznatije biografija bl. Alojzija Stepinca i povijest Dubrovnika – razveselit će i činjenica da je dr. Harris pri kraju s pisanjem knjige o suvremenoj hrvatskoj povijesti, koja će 2023. godine biti objavljena u Velikoj Britaniji.
Hrvatska je šutnja i dalje loša politika
»Hrvatska država ima čvrste temelje«, smatra dr. Harris, a premda su prethodnih godina postojali pokušaji da se Hrvatsku gurne u imaginarnu balkansku regiju, nju danas nitko ozbiljan ne smatra takvom niti ju izravno ugrožava, objavljuje GlasKoncila intervju sa britanskim povjesničarem sa hrvatskom adresom.
Ipak postoje određene opasnosti. »Hrvatska je i dalje malena, ranjiva država. Potrebna joj je hrabrost i vjera u sebe da bi procvjetala. Žao mi je što nema više hrvatskih ljudi koji dižu svoju zastavu u vrijeme hrvatskih državnih blagdana. Desetljećima je šahovnica bila osporavana i naružena petokrakom. Trebali bismo biti ponosni što njome danas možemo mahati u svakom kvadratnom metru povijesne Hrvatske, i trebali bismo mahati«, dodaje dr. Harris. Uviđa i oklijevanje po pitanju jasnoga definiranja tko je u vrijeme Domovinskoga rata bio žrtva, a tko agresor.
»Treba odbaciti tendencije izjednačavanja krivnje. Oprostu moraju prethoditi istina i pokajanje. Osjećam da je Hrvatskoj potrebna samopouzdanija kulturna politika. Ona treba energično promicati svoju kulturu, jezik i literaturu jer nitko drugi to ne će činiti umjesto nje. Hrvatska je danas općenito previše sramežljiva. Hrvatska je šutnja i dalje loša politika. Ostanu li Hrvati tihi, netko će drugi stvoriti buku koja se njima ne će svidjeti«, smatra sugovornik.
Euro i europska vojska
Hrvatska je postala suverenom zemljom kada je proglasila svoju neovisnost, dobila međunarodno priznanje i vratila kontrolu nad svojim teritorijem i ostat će suverena sve dok ima krajnju kontrolu nad vlastitim poslovima, objašnjava sugovornik. No i u tom smislu postoje određene opasnosti. Premda je uz međunarodno priznanje i ulazak u NATO, članstvo u EU jedan od najvećih uspjeha Hrvatske, sama po sebi Europska je unija izvor ugroza hrvatske suverenosti. »Hrvatska ima brojne koristi od članstva u EU-u. No Europska je unija prije mnogo godina prestala biti konfederacija suverenih država i sada se ponaša kao jedinstvena država. Može se osporiti i – upravo ono što trenutačno poljska vlada čini – primat EU-a nad nacionalnim zakonodavstvom.
Ulazak Hrvatske u eurozonu pak može jasno značiti gubitak suverenosti, u ovom slučaju monetarne. Ne postoji odredba ugovora na temelju koje bi neka država mogla vratiti svoju nacionalnu valutu. To je dakle trajan gubitak suverenosti. Gubitak monetarne suverenosti vodit će kroz nekoliko godina, vjerujem, prema gubitku fiskalne suverenosti. U tom trenutku Hrvatska će prestati biti ekonomski neovisna, to će jednostavno postati činjenica. Također je moguće zamisliti – s obzirom na stajalište trenutačne hrvatske Vlade čija je jedina poruka Bruxellesu: ‘Više, molim’ – da će stvaranje planirane europske vojske također značiti i gubitak kontrole nad vlastitim oružanim snagama Hrvatske. Ta pitanja zahtijevaju raspravu«, objašnjava dr. Harris.
Politika prema BiH – »niz neuspjeha«
Općenito uzevši, smatra sugovornik, uloga Hrvatske u svijetu nije ono što bi trebala biti. »To proizlazi iz činjenice da je država uglavnom nastavila s istim ljudima, strukturama, mentalnim sklopovima i navikama iz komunističke Jugoslavije«, objašnjava dr. Harris i dodaje: »Hrvatska ima vrlo neučinkovitu administraciju, zatim pravosudni sustav koji ne uživa povjerenje javnosti, previše primjera rasipne javne potrošnje te visokih poreza koji obeshrabruju rad i potiču nezakonitost i lošu produktivnost. Kao rezultat svega dolazi jako slab rast. Bogata, djelotvorna i učinkovita država mogla bi iskoristiti svoju suverenost da zaštiti svoj narod od teškoća – a takva bi država također mogla pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini, puno više nego što to sada čini.«
Analizirajući hrvatsku politiku prema BiH unatrag tri desetljeća, dr. Harris ne nudi riječi hvale: »Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini niz je neuspjeha, počevši od devedesetih do danas. Ona nije uspjela osigurati poziciju Hrvata. Gospodarstvo Bosne i Hercegovine u strašnom je stanju. Ljudi odlaze i nastavit će odlaziti, posebice Hrvati. Daytonski sporazum, koji je od početka imao nedostatke, nikada nije u cijelosti zaživio – prije svega što se tiče povratka izbjeglica, što je na kraju bila nagrada agresorima. Sadašnja borba za dokazivanje prava Hrvata kao konstitutivnoga naroda, iako je suštinska, ne nailazi na razumijevanje u Bijeloj kući. To je sumorna situacija i ne krivim sadašnju hrvatsku Vladu zbog toga. No izlaz iz te pozicije zahtijevat će inteligentno i strateško promišljanje.« Sugovornik također dodaje: »Trebali bismo se prije svega fokusirati na Bosnu i Hercegovinu i truditi se da ona što prije uđe u EU i NATO. Ništa drugo toj državi ne može dati novi početak i izlaz iz problema koji Republika Srpska, lažni prijatelj Hrvata u BiH i ruski satelit, želi izazvati. U reviziji Daytonskoga sporazuma hrvatska bi strana trebala tražiti maksimalan prijenos vlasti s entiteta – dakle od Federacije i Republike Srpske, koji su zapravo problem, a ne rješenje – na kantone/županije, gradove i općine. Hrvatska treba pružiti velikodušnu financijsku pomoć hrvatskim zajednicama. Jasno, sadašnji izborni zakon također treba revidirati.«
Srbija vodi propagandni rat protiv Hrvatske
Prijetnje za Hrvatsku, upozorava dr. Harris, i danas dolaze iz Srbije, premda nisu identične onima iz razdoblja devedesetih. »Odnosi sa Srbijom su loši, no to je isključivo jednostrana odluka. Srbi to žele tako. To je politika koju žele projicirati. Srbija vodi nemilosrdan, briljantan i uspješan propagandni rat protiv Hrvatske, iz godine u godinu. Njezin je doseg u svijetu zaprepašćujući. Srbija ima intelektualce i javne ličnosti posvuda, koji su željni braniti srpske interese. Na neki im se način i divim. Srbija je također, koristeći se Srpskom pravoslavnom Crkvom, pokušala destabilizirati Crnu Goru, susjednu zemlju i članicu NATO saveza. Bio je to prilično besraman potez.
Što Hrvatska treba poduzeti glede takve prijetnje? Treba li nama biti puno važnija budućnost Crne Gore ili budućnost Ukrajine, koja sada preokupira predsjednika hrvatske Vlade? Svoj bismo fokus trebali prebaciti bliže našemu domu.«
Zagrebu treba i trg žrtava komunizma
Dr. Harris se osvrnuo i na odnos s hrvatskom prošlošću 20. st., posebice na odnos prema fašističkomu i komunističkomu totalitarizmu. »Između potpuno suprotstavljenih ideologija nije moguće pomirenje. Ili je jedna ispravna ili je druga ispravna, ili ni jedna od njih nije ispravna. No ne možemo se jednostavno pretvarati da nečiji svjetonazor nije važan. Ipak, postoje dvije osnove za pomirenje koje su zasigurno moguće. Prvo bi se trebale poštovati sve žrtve svih totalitarizama. Zato bi u središtu Zagreba trebao postojati trg žrtava komunizma, a ne samo Trg žrtava fašizma. Drugi temelj na kojem bi se pomirenje moglo ostvariti jest činjenica da se hrvatska nacija u vrijeme Domovinskoga rata ujedinila. Ne treba procjenjivati tko je po nekim kriterijima ‘pravi Hrvat’, a tko nije. Oni koji su podupirali Hrvatsku u njezinoj borbi za samostalnost i nacionalno preživljavanje zaslužuju jednako poštovanje«, smatra dr. Harris.
Nadalje, dodaje sugovornik, danas nitko ne sprječava povjesničare u razotkrivanju jugoslavenskih mitova. Hrvatski institut za povijest, kao najozbiljnija znanstveno-istraživačka institucija, napominje dr. Harris, ne slijedi nikakvu političku agendu. No problem je što povjesničari mogu raditi samo s materijalima koji su dostupni. »Bilo je potrebno puno borbe da bi oni dobili pristup osjetljivoj arhivskoj građi, koji su vodeće političke stranke – u kojima je bilo mnogo onih koji su htjeli prikriti sramotne zapise o članovima svojih obitelji – pokušale opstruirati. Problem je i u tome što je golema količina materijala bila ili uništena ili izvađena iz arhiva«, objašnjava dr. Harris. Prijeporna je također, zaključuje sugovornik, »nekolicina povjesničara s puno medijske pozornosti, koja nije u skladu s njihovim slabim postignućima, koji efektivno nastupaju kao apologete Tita i Beograda«.
Katolicizam je omogućio kulturno jedinstvo s Europom
Vjekovna povezanost Hrvata s Rimom, napominje dr. Robin Harris, posebno u prijelomnim trenutcima Domovinskoga rata i međunarodnoga priznanja, bez ikakve sumnje bila je važna u očuvanju Hrvatske. No premda je katolička vjera središnja točka hrvatskoga identiteta, tumači dr. Harris, ona nije ujedno njegova ekskluzivna točka. Naime, neke velike figure iz hrvatske povijesti, poput feldmaršala Svetozara Borojevića ili Stjepana Radića, nisu bile uopće katolici ili nisu bile pravovjerni katolici. »Katolička je vjera središnja točka zato što je katolicizam omogućio kulturno jedinstvo s većinom Europe. Nadalje, tu je i drugi razlog – katolicizam je univerzalan. To je ono što znači riječ ‘katolik’. Katolička Crkva u Hrvatskoj ne bi nikada podredila vjeru i moral diktatima vlasti niti bi to mogla. Stepinac nije nimalo oklijevao u odupiranju sekularnim vlastima. Upravo zbog te tendencije univerzalizma – kako je svojedobno opažao Filip Lukas – samo su Hrvati mogli biti izumitelji ideje Jugoslavije. No to nije bila jedna od njihovih najboljih zamisli«, objašnjava dr. Harris.
