Granice današnje Bosne i Hercegovine nisu drevne granice. Za svaku od njih se može odrediti godina, najstarija 1482., najnovija 1945.
Bosna je bila osmanska kolonija koja je kao Bosanski pašaluk uspostavljena u okviru Osmanskog carstva kako bi se moglo napadati kršćansku Europu s jedne strane, i s druge sačuvati taj dio nekadašnjeg hrvatskog kraljevstva za Dar al-Islam. Da je tako gledana svjedoči to što im je osmanski sluga Omer Paša Latas sasjekao bosansko-muslimanski begolat – tadašnju elitu slavenogovorećih bosanskih muslimana.
Bihać je recimo bio hrvatski saborni grad, dakle sastavni dio Hrvatske. To se mora znati.
Granicu sa Bosnom u Neumu su Dubrovčani dogovorili s Osmanskim carstvom kako bi se zaštitili od grabežljive Venecije. Danak koji je Dubrovnik plaćao Osmanskom carstvu bio je i zbog toga da se zaštiti od pravoslavnog okruženja koje je bilo pljačkaški nastrojeno – recimo kod velike trešnje su brzo došli pljačkati i ubijati.
Granice današnje BiH nisu drevne granice. Za svaku od njih se može odrediti godina, najstarija 1482., najnovija 1945. – to se vidi na slici.
Postojao je nedovršeni protubošnjački identitet čvrsto vezan za Hrvate a koji se čvrsto opirao kroz stoljeća osmanskom okupatoru – sačuvan je u bosanskim Hrvatima katolicima. Ne čudi stoga što su 90-ih Hrvati iz BiH zastupali cjelovitu BiH time što su je oružjem branili od velikosrpske čizme i što su za nju glasovali na referendumu i što su prihvaćali sve mirovne planove koji su podrazumijevali njezin opstanak.
Bosna je i hrvatska i srpska i muslimanska, kako je to danas definirano Daytonskim sporazumom i Hrvati samo traže da im se ne gazi u današnjoj BiH ono što su krvlju stekli.
Pitanje je li ponašanje današnjih bosanskih muslimana i Srba u Republici Srpskoj, takvo da prihvaća stečena kolektivna prava triju naroda koji tvore BiH, ili im je platforma za napad na Hrvatsku – bosanskih muslimana u osmanskom duhu (govore o velikom komadu mora koje je Bosna imala u kontekstu modernog bošnjačko-muslimanskog identiteta), a pravoslavnih u duhu velikosrpske politike od Garašanina preko 90-ih do danas (vjerski čelnik SPC-a govori “Svi znamo da su se kroz povijest granice država našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se neće mijenjati i ubuduće”).
Malo više samosvijesti u Hrvata u R.H. može dovesti do toga da se sva tri naroda u BiH više međusobno poštuju. To ne ide bez osvješćivanja srednjovjekovne povijesti BiH i naravno neće ići bez bavljenja s raspadom Jugoslavije iz perspektive Hrvata iz BiH.
