Dok radikalno lijevi aktivisti u Zagrebu marširaju pod simbolima jugoslavenskog nasljeđa i “antikapitalističkog feminizma”, većina društva taj prizor doživljava kao provokaciju ili apsurd – ali i kao marginalni fenomen kojem vlasti svjesno ne pridaju političku težinu.
Komentirajući zagrebački Noćni marš povodom Dana žena, politički analitičar Ivica Granić upozorava kako se tom događaju često pridaje više pažnje nego što realno zaslužuje. Riječ je, smatra, o relativno maloj, ali ideološki jasno profiliranoj aktivističkoj sceni koja feminizam povezuje s antifašizmom, antikapitalizmom i jugoslavenskim simboličkim nasljeđem. I dok za sudionike takav spoj predstavlja kontinuitet povijesne borbe, za većinu građana on djeluje kao provokacija ili politički folklor postsocijalističkog društva.
”Previše se pažnje daje tom Noćnom maršu, što god to značilo. Jasno je kako nije normalno sve to skupa, ali normalno je u smislu da se to događa, da nije neko iznenađenje u postsocijalističkim društvima kao što je hrvatsko. Pogotovo jer je narodu obučena luđačka košulja na način da je to za vladajuću nomenklaturu takozvana ne-tema.
Noćni marš u Zagrebu, organizira tzv. Feministički kolektiv fAKTIV, radikalno lijevi, tzv. antifašistički i tzv. antikapitalistički feministički kolektiv.
Organizatori marša i većina sudionika dolaze iz scene koja vidi Jugoslaviju kao pozitivan povijesni projekt, koristi simbole poput crvene petokrake, srpa i čekića, ponekad i reference na partizansku borbu ili kao dio tzv. antifašističkog identiteta, često ima jugonostalgični štih, ne nužno želju za povratkom države, znaju kako je to nemoguće, nego za nekim njihovim vrijednostima koje se povezuju s tim razdobljem, poput borbe za ženska prava s širim tzv. antikapitalističkim i tzv. antifašističko-internacionalističkim otporom. Otuda i solidarnost s Palestinom ili bilo gdje gdje vide ‘imperijalizam,’ ili ‘fašizam’.
Za te ljude, riječ je tek o grupici od nekoliko tisuća sudionika, nije kontradikcija marširati protiv patrijarhata i nasilja nad ženama uz petokraku ili reference na Jugoslaviju, upravo suprotno, oni to vide kao kontinuitet borbe: partizanke su bile emancipirane, socijalizam je donio pravo glasa, pobačaj, ravnopravnost itd.
S druge strane, za ogromnu većinu građana to je apsurd, provokacija ili čak uvreda, slaviti simbole države koja je propala u krvi i koja je bila totalitarna.
Uglavnom, nije normalno sve to skupa za ogromnu većinu društva, ali je normalno za tu specifičnu lijevu subkulturu, za njih je to logičan ‘spoj feminizma, antifašizma i antikapitalizma’.
U Dubrovniku postoji jedna mudra poslovica koja kaže kako ‘svakoj budali treba dati njezino veselje’, pa ako ove ljude to veseli, neka marširaju do mile volje, cirkusa je oduvijek bilo i biti će, neka izbace iz sebe tu negativnu energiju, i njima i nama biti će lakše.” napisao je Granić.
