Danima slušamo Antu Gelu, nesumnjivo vrhunskog glazbenika, a još manje upitno sveprisutnog primarnog biznismena sklonog bižutiranju, u svim emisijama HTV-a.
Čitajući prije nekoliko dana poruku Petra Dragojevića, mladog glazbenika i nećaka velikog Olivera, kako bi se Oliver opasno naljutio da vidi kako ga “proslavljaju”, mislio sam da je to neka sitna svađica u glazbenom i produkcijskom svijetu.
Vidim ipak da nije.
I sam se pitam, kakve veze ovo što HTV radi “u ime Olivera Dragojevića” ima s Oliverom?
Za cijelu sljedbu koja se razvila u postkrležijanskoj književnosti i kritici, te svim vidovima rasprodaje dobara, usluga i kvaziumnosti usidrene na politički i ideološki proglašeni književni kanon, sjajni Davor Velnić zna reći da su “Krležioti”.
Ne pada mi na pamet odgovarajući naziv za ove post-Oliverovce, pogotovo što se, kad je Oliver u pitanju ne radi o mogućnosti realne usporedbe s Krležom, jer Olivera nitko nije morao, a ni mogao nametati kao Krležu.
On je za života osvojio hrvatsko nebo i ostao na njemu. Ne samo ponad Veka Luke.
Zato su glazbeni i zabavljački “krležioti” odlučili strgnuti tu zvijezdu od ljeta do ljeta i temeljito se pooliveriti naljepnicama “Oliver”, radeći od zvijezde bižuteriju na svoju sliku i priliku, a sve u režiji već opasno posrnulog HTV-a, broda koji curi na bokovima i izlijeva puno toga što zagađuje Hrvatsku baš na svim područjima.
Danima slušamo Antu Gelu, nesumnjivo vrhunskog glazbenika, a još manje upitno sveprisutnog primarnog biznismena sklonog bižutiranju, u svim emisijama HTV-a.
Ante Gelo rekao ovo, naglasio ono, pa Ante Gelo priredio knjigu, pa će svoju knjigu pjesmaricu Olivera i Zdenka promovirati u Vela Luci na priredbi “Trag u beskraju”, pa se čovjek mora pitati – stanite malo, kome je posvećen ” Trag u beskraju”, podizanju spomenika Anti Geli od velalučkog originalnog kamena Olivera, ili toj hrvatskoj simboličkoj stijeni?
Kako bi sve bilo dosljedno, zvijezdana priča pretvorena u buvljak i bižuteriju, pokrivenu s ponekim izvođačem i izvođačicom iz Oliverova stvarnog razreda, uz bildanje likova i dijela po Gelinom izboru današnje glazbene i zabavljačke produkcije, bez Gibonija, bez vrhunskih klapa koje su obilježile s Oliverom njegovo razdoblje i estetiku, prvo se post-Oliverovcima obrati Duško Ćurlić.
E sad, ako netko u tom tipu, polugrimasi, glasu, a iskreno govoreći i stasu, vidi nešto oliverovsko, onda je to za znanstvenu analizu dubine poremećaja estetskih kriterija.
Zatim s potpuno istim sintagmama sutra ili kasno noću osvanu naslovnice i tekstovi, baš svih medija o tome kako su Novozelanđani raspametili publiku, pa je Danijela opametila prisutne, pa je Brkljača rasplakao masu, kako je cijeli trajekt tri sata pjevao, da bi i priučeni slijepac uočio kako je sve, baš sve nastalo u istoj radionici, vrlo vjerojatno prije nego su “raspametili” ili “rasplakali oduševljene Oliverovce”.
Sreća Božja da se u toj ludnici navijačko-dernekaške slike nije promoviralo ćevape i burek i nekoga sponzora koji bi počastio “raspamećenu” gomilu.
Samo bi to još trebalo.
Na prvu se vidi da je sve napisano duboko na kopnu, bez daška mora, melodičnosti i beskraja, još dok se spremalo u pohode na Oliverovu barku.
Dernečiti na mjestu koje za derneke nije.
Tipični, prilično jeftini neukus i kič s banalnim sadržajem, a po definiciji i sveobuhvatnosti očito vrlo skup.
Vrh PR i produkcije.
Narodski rečeno – prodaje.
I isplativo vještoj produkciji “krležiota”, koja izlazi na pašu u slavu hrvatskog turizma tezgareći nepotrošivost i dušu naroda.
Nemoguće je ovom prigodom ne postaviti pitanje, onako na prvu – po kojim to standardima s Oliverom na bilo kakav, pogotovo scenski i televizijski način netko neoperiran od duha može povezati Duška Ćurlića, a ignorirati činjenicu da postoji na HTV-u Velalučanka Lejdi Oreb, koja i duhom, i dušom, i glasom, a i stasom jest Oliver Dragojević, i baš sve simboličko što Oliverova zvijezda isijava i emitira u beskraju.
I deset je puta profinjenija voditeljica događaja kojima je uistinu cilj dodirnuti zvijezdu ili joj se simbolički nakloniti.
Da ne spominjemo glazbenu estetiku, znanje i senzibilitet!
I odgovor je logičan.
Derneku treba Ćurlić.
To je hateveovsko poimanje kulture, rukopis nesretne hijerarhije koja će vidjeti umjetnički izraz u dvadesetak kamiona s tristo tona tehnike i sto pedeset ljudi na cesti iz Zagreba do Opatije, kako bi se iza scene s nekakvim polusvijetom virtualne dezimaginacije prodala Hrvatskoj – turbo kultura.
Ono, tipa – Rijeka prijestolnica kulture!
Zašto bi se uhodani obrazac mjenjao s Vela Lukom, pogotovo kad se ima i može prodati takav proizvod kakav je Oliver.
A ni pobuniti se ne može.
Razlika između Oliverovog beskraja i toga je upravo u esenciji pojma – beskraj.
Zato je ipak primjerenije da se pojavi Duško Ćurlić umjesto Lejdi Oreb, samo bi trebalo biti dosljedan u prilagodbi mjesta i sadržaja.
Umjesto Vela Luke i Olivera, trebalo je organizirati dernek u Macole.
Svejedno se moglo urediti da mediji sutra pišu kako su “raspametili publiku”.
Kao da je to problem!?
Samo, to nije Oliver, jer on nikoga nije raspamećivao.
