Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković, često se i rado hvali nekim tobože neusporedivim postignućima „svoje“ Vlade i svojim osobnim postignućima, koji su po njemu veći i neusporedivi sa bilo čime što je u Hrvatskoj postigla bilo koja prethodna Vlada, ili bilo koji drugi prethodni političar. Jer on je taj koji sve zna najbolje, pa i kada Sunce izlazi i zalazi njegovom zaslugom, i Sava teče nizvodno jer je on to uspio tako urediti/postići.
Problem je što se Plenković (ili gospodin “NISAM ZNAO”) hvali “postignućima”, a ne smatra se odgovornim za ništa što nije dobro!
Stihovi napisani samo za našeg ljubljenog premijera:
„O, ljubljeni vođo, svjetlo našeg puta, ostao sam bez daha od silnoga straha!“
„Vjetrokaze, zrcalo moje što muči srce vjerno tvoje?“. Odabrani će.
„Sanjao sam nešto strašno.“
„Ah, snovi, pa tko još pametan vjeruje u snove!“
„Najdraži šefe, eto, ja vjerujem i puno su mi se puta ostvarili: eto, nakon svake promjene, kad maknu prvoga, ja ostajem tu negdje na vrhu, a upravo o tome oduvijek sanjam.“
„Ti vjeruješ! Moje, čisto retoričko, pitanje je glasilo tko PAMETAN vjeruje. S naglaskom na ono pametan, naravno. Ali da čujem kakav je to san tebe uznemirio.“
„Najljubljeniji šefe! Sanjao sam da ste letjeli zrakoplovom, nekim malim, onim dvokrilcem AN-2 iz kakvoga su zli ljudi tukli bojlerima i plinskim bocama prijatelje našeg najdražeg partnera Žalosne Sove… A s vama su bili Modrić, onaj nogometaš, zatim jedan starac već jednom nogom u grobu i neki klinac od jedno osam-devet godina. I pokvario se motor počeo kašljati, gušiti se…
Počelo se dimiti iz njega jer se nešto zapalilo… I izađe pilot iz kabine i kaže: morat ćemo iskakati iz zrakoplova jer će se ubrzo srušiti, ali problem je da imamo jedan padobran manjka i netko će ostati bez padobrana. Zato moramo dati padobrane najbitnijima između nas. Eto, ja sam pilot, školovanje jednoga pilota jako dugo traje i skupo je i ako ja poginem država gubi puno novca i zato ja uzimam jedan padobran…
Uprti on padobran i iskoči… Za njime će Luka Modrić: Ja sam bitan za nogomet, za našu reprezentaciju, bez mene se ne može i ja ću uzeti jedan padobran. Uprti i on padobran i skoči… Nakon njega vi kažete da ste najpametniji čovjek u zemlji i da vodite svoju državu i bez vas bi ona propala i svakako morate dobiti padobran i kažete onom klincu: „Daj mi taj padobran!“, uprtite ga i skočite u beskraj… Ostali su klinac i starac.
Starac će klincu: „Sinko ja sam već star i ionako ću uskoro umrijeti. Uzmi ti padobran i skoči, jer pred tobom je još život.“ Na to će mu klinac: „Bez brige deda, samo si vi uzmite padobran, ono što je meni istrgnuo iz ruke najpametniji čovjek u zemlji bila je moja školska torba, tako da imamo dva padobrana!“
Autor stihova: Anđelko Jeličić
