Povijest

Ante Nazor otkriva što se događalo u Gorskom kotaru u vihoru srpske agresije na Hrvatsku

Srpsko narodno vijeće (SNV) na čelu s Miloradom Pupovcem prošlog je tjedna svečano obilježilo 30. godina od potpisivanja dogovora o očuvanju mira u Gorskom kotaru. U Vrbovskom su na svečanosti bili i bivši predsjednik RH te pojedini protagonisti iz tog vremena. No, što se točno zbivalo u vihoru srpske agresije na Hrvatsku u Gorskom kotaru, regiji koja unatoč značajnom postotku žitelja srpske nacionalnosti, nije zahvaćena ratom? Je li riječ o mirotvorstvu tamošnjih Srba? Jesu li i oni Gorski kotar željeli priključiti tzv. Krajini ili su prihvatili samostalnu i neovisnu RH? Odgovore na ta pitanja dao je za Narod.hr izv. prof., dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Iz izvještaja SNV-a s obilježavanja 30. godišnjice ‘dogovora o održavanju mira u Gorskom kotaru’ dalo bi se zaključiti da ovaj strateški i geografski važan dio Hrvatske u kojem živi značajan postotak žitelja srpske nacionalnosti, nikada nije trebao biti dijelom tzv. para-države pobunjenih Srba.

Da, rata u Gorskom kotaru nije bilo, ovaj dio Hrvatske bio je pošteđen silnog razaranja i nemjerljivih ljudskih žrtava, uz to, time je prometna žila kucavica od Zagreba prema Rijeci, funkcionirala tijekom cijelog Domovinskog rata.

Moglo je biti drugačije

No, moglo je biti drugačije. Naime, SNV slavi postizanje dogovora koji zapravo obilježava predaju dijela oružja pripadnika srpske nacionalne manjine koje se dogodilo tek u ljeto 1992. i to kada je već bilo jasno da se JNA zajedno s domaćim pobunjenicima, neće moći probiti do Gorskog kotara i spojiti ga s tzv. Srpskom Krajinom.

A, moglo je biti i drugačije jer je i u Gorskom kotaru postojao otpor prema uspostavi hrvatske države od strane pojedinih pripadnika lokalnih Srba koji su se na početku agresije na Hrvatsku i organizirali.

Zašto se u Gorskom kotaru uspio održati mir?

Izv. prof., dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata za Narod.hr objasnio je zašto se tijekom Domovinskog rata na tom području, za razliku od većine drugih područja na kojima su Srbi živjeli u većem broju, održao mir.

”Nažalost, stanovnici većine drugih područja u Hrvatskoj, gdje su Srbi bili u većem broju i do kojih su prodrli tenkovi JNA, nemaju tu sretnu okolnost kao stanovnici Vrbovskoga da mogu reći da su „od tamo gdje nije bilo rata“. No, dobro je da se obilježavaju datumi i događaji koji podsjećaju na pokušaje uspostave mira i suradnje među ljudima i narodima, podržavam takve inicijative, jer mir je civilizacijska vrijednost koju uvijek treba isticati i poticati, posebice danas kad svjedočimo brutalnoj ruskoj agresiji na Ukrajinu”, kaže nam Nazor.

”Naoružavanje Srba nije bilo bezazleno”

No, dodaje da se povijesne činjenice ne smiju zaboraviti. ”Primjerice, jednako kao što kad se obilježava obljetnica završetka procesa Mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998. treba istaknuti da je ona uslijedila i bila moguća tek nakon vojnih poraza srpskih snaga, tako i u konkretnom slučaju treba istaknuti da je spomenuti dogovor u srpnju 1992. ‘o održavanju mira u Gorskom kotaru’ uslijedio kad je postalo jasno da srpske snage ne mogu osvojiti to područje, te da hrvatske vlasti više neće tolerirati naoružane Srbe na tom području. Posebice se ne smije zanemariti činjenica da naoružavanje Srba u Gorskom kotaru u srpnju i kolovozu 1991. nije bilo bezazleno za sigurnost hrvatske države i tijek rata u Hrvatskoj te da su oni to oružje, odnosno samo manji dio toga oružja (!), vratili godinu dana nakon što su ga preuzeli”, ističe Nazor.

Stoga, prema Nazoru, odgovor zašto se u Gorskom kotaru održao mir je jednostavan: uglavnom zbog toga što JNA i srpske snage nisu uspjele napredovati prema tom području iz smjera Slunja, odnosno Korduna, a 13. (Riječki) korpus JNA nije krenuo u proboj i izvlačenje preko toga područja (iz Rijeke i Delnica preko Gorskog kotara prema Slunju i Plitvicama), sukladno zapovijedi njegova zapovjednika generala Čada od 29. rujna 1991. godine.

Propali planovi JNA

”Spomenuta zapovijed napisana je u trenucima općeg i najsnažnijeg napada JNA na svim bojištima u Hrvatskoj, a da je provedena, jedinice 13. korpusa JNA su u borbenom djelovanju mogle računati na podršku dijela Srba u Gorskom kotaru, koji su bili naoružani s ‘1000 cevi oružja dobivenog od JNA”’, podsjeća Nazor.

Uz to, kako nam kaže, Srbi koji su na tom području naoružani već u srpnju 1991. nisu imali snage za napraviti nešto više od pripravnosti za prihvat očekivanih snaga, jer predviđeno naoružanje u količinama za naoružati cijelu brigadu na tom području nije prebačeno iz Bihaća, a hrvatska vlast, koja je znala da je dio Srba na tom području naoružan, nije željela intervenirati i otvarati novo bojište, sve dok glavna prometnica prema Rijeci, tada od vitalne važnosti za Hrvatsku, nije bila izravno ugrožena.

‘Najzapadniji dio Velike Srbije’

”Nakon što su hrvatske snage 5. studenoga 1991. zauzele vojarnu JNA u Delnicama i preuzele naoružanje i streljivo iz skladišta Velebit, mogućnost da će to područje postati ‘najzapadniji dio Velike Srbije’ znatno je smanjena, a do srpnja 1992. bilo je jasno kako takva opcija više nije realna. S obzirom na navedeno, ostaje pitanje zašto su Srbi iz Gorskog kotara koji su dobili oružje od JNA čekali godinu dana da ga predaju policiji države u kojoj žive i zašto nisu vratili sve oružje koje su dobili. Odgovor na to pitanje posebno je važan u kontekstu postojanja projekta ‘srpskog sveta’, koji propagiraju ministri aktualne srbijanske Vlade, s područjem Gorskog kotara kao njegovom „najzapadnijom granicom“, dodaje.

Na pitanje što se na tom području događalo tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991., odgovara:

”Velikosrpski stratezi planirali su 1991. spajanje Srba na ličkom prostoru preko Josipdola, Ogulina i Saborskog sa Srbima u Gorskom kotaru, jer, kako je zapisao Mile Pešut – urednik ‘Plašćanskog biltena’ (tiskovina pobunjenih Srba) – ‘neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine”’, govori Nazor.

Što piše u dokumentu napisanom u Beogradu 1994.?

Spominje dokument pod naslovom ”Kratak pregled najvažnijih događaja u radu Predstavništva Srba i štaba odbrane Gorskog Kotara” i ”Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. diverzantskog odreda”, napisan u Beogradu, 21. ožujka 1994.

Taj dokument, ističe Nazor pokazuje da je već prije postojanja srpskog Štaba odbrane Gorskog kotara, koji je osnovan u Jasenku 7. rujna 1991., JNA je u dva navrata – krajem srpnja i sredinom kolovoza 1991., naoružala dio Srba u Gorskom kotaru s ”1000 cevi oružja”.

Naime, 25. srpnja 1991. ”iz vojnog skladišta u Oštarijama kod Ogulina u ranim jutarnjim časovima dopremljena su tri vojna kamiona (dva od 8 tona i jedan od 5 tona nosivosti) oružja, oruđa, municije za iste i druge opreme. Iz tog kontingenta naoružavali su se vojni obveznici Gomirja, Brestovca, Vitulja, Ponikava i Popova sela, a delimično Jasenka i Drežnica.” U Srpske Moravice je 15. kolovoza 1991. ”dopremljen kamion naoružanja i municije za Srbe, vojne obveznike mjesne zajednice Srpske Moravice (prevoz je izvršen s vojnim vozilom ‘FAP’ nosivosti 8 tona)”. Dobiveno oružje i organizacija ”praktično su omogućili srpski suverenitet na novopriznatoj hrvatskoj državi – bez ratovanja”.

Obuka diverzanata iz Gorskog kotara

Uz to, iz dokumenta je vidljivo da je u rujnu 1991. – ”preko uprave bezbednosti SSNO-a u OBŠC Pančevo izvršena je diverzantska obuka grupe vojnih obveznika iz Gorskog kotara”. Ta je grupa ”dobila najviše ocene i ilegalno je vraćena na teritoriju Gorskog kotara i nastavila rad na terenu kao instruktori za obuku’.

Prema podacima iz srpskih izvora, 31. kolovoza 1991. ”iz Gomirja je vojnim vozilom pod organizacijom pukovnika Rajnović Nikole uz pomoć oficira bezbednosti, kapetana prve klase, prebačena naoružana grupa od 16 vojnih obveznika, Srba, preko ustaške teritorije Duge Rese, Karlovca, Slunja i Rakovice do aerodroma u Bihaću. Ova grupa je bila naoružana u Gomirju. Iz Bihaća su helikopterom prebačeni u Pančevo gde su proveli 11 dana na obuci za diverzantska dejstva.’

Prebacivanje u Jasenak

Nakon što je završila obuka, ‘jedan deo grupe se odmah sa specijalnom opremom i naoružanjem vraća u Bihać helikopterom (12. rujna 1991., op. a.), odakle, takođe sa helikopterom, prelaze u Jasenak na teritoriju Srpskog dela Gorskog kotara. Drugi deo grupe, sa oružjem, eksplozivom i drugom specijalnom opremom, takođe leti helikopterom iz Pančeva za Bihać, gde vrše pretovar opreme u drugi helikopter i prelaze u Jasenak. Po dolasku u Jasenak grupa je po naredbi komandanta Štaba odbrane Gorskog kotara, pukovnika Nikole Rajnovića, dobila svoje zadatke i nalazi se u matičnim odredima odakle su i krenuli na obuku.’

Početkom listopada je ‘iz Jasenka za Beograd krenuo i pukovnik Rajnović Nikola sa pratiocima, peške preko Gomirja, Popova sela, Gojaka, Gornjih i Donjih Dubrava, gde su prenoćili’.

Sljedećega dana, 7. listopada, ‘puk. Rajnović Nikola sa pratiocima prelazi reku Mrežnicu i Perjasicu, odakle kreću za Primišlje, Plaški i Blata. Iz Blata preko Kapele za Korenicu, a odatle policijskim kolima za Bihać i helikopterom za Beograd, gde su stigli oko 19,00 časova istoga dana’. U Beogradu je ‘rađeno na prikupljanju opreme i naoružanja za Srpsku brigadu u Gorskom kotaru, te drugim dogovorima oko formiranja brigade i njenog delovanja na tom prostoru. Ove poslove je, uz pomoć Rajnović Bože i svojih saradnika, obavljao puk. Rajnović Nikola. U toku rada kontaktirano je sa odgovornima u SSNO-u i Generalštabu kao i odgovornima u političkim strukturama.’

Oružje za ilegalnu srpsku brigadu

Dokument otkriva i da je dodatno oružje i oprema za ilegalno formiranje srpske brigade u Gorskom kotaru dobijeno je ‘bez naknade’ 30. listopada 1991. ‘rešenjem saveznog sekretara za narodnu odbranu’ (generala armije Veljka Kadijevića, op. a.), a na zahtjev ‘Štaba odbrane Gorskog kotara’ i uz ‘saglasnost taktičkih nosilaca’.

Među odobrenim sredstvima bilo je: 60 pištolja 7,62 mm; 200 automatskih pušaka 7,62 mm; 300 poluautomatskih pušaka 7,62 mm; 54 poluautomatske puške 7,9 mm (M76 snajperske); 60 puškomitraljeza 7,62 mm (M72); 30 mitraljeza 7,62 mm (M84); 21 ručni bacač M57, 432 ručna raketna bacača ‘Zolja’; 12 ručnih raketnih bacača ‘Osa’; 12 minobacača 60 mm (M57); 6 minobacača 120 mm; 3 PO lansirni komplet 9K-11; 3 mehanizma lansirna ‘Strela 2m’ i druga oprema. Potom je 29. studenoga 1991. „u Slunj iz Beograda stigao Rajnović Božo s jednim šleperom i jednim vojnim kamionom pod pratnjom vojne policije JNA sa oružjem i specijalnom opremom koja je skladištena na poligonu u Slunju’.

No, ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana JNA nije uspjela izvršiti zapovijed o prebacivanju spomenutog oružja i opreme u Gorski kotar.

Predstavništvo Srba Gorskog kotara u Beogradu

Uz to je u Beogradu je 11. veljače 1992. ‘odlukom Štaba odbrane Gorskog Kotara’ osnovano ‘predstavništvo Srba Gorskog Kotara’ te ‘dobijena podrška i ostvarena saradnja sa organima SRJ i Srbije koja se ogledala u pružanju uslova za rad’.

‘Šta sa Srbima Gorskog Kotara’

Na pitanje kako su 1991. lokalni Srbi iz Gorskog kotara bili organizirani, Nazor odgovara:
”Među dokumentima koji svjedoče o naoružavanju i organizaciji, ali i namjerama dijela Srba u Gorskom kotaru je i dokument pod naslovom ‘Šta sa Srbima Gorskog Kotara’, čiji su potpisnici Dušan Zlokas – ‘za predstavništvo Srba Gorskog Kotara’ i Božo Rajnović – ‘za Štab odbrane Gorskog Kotara’.

Nazor nam je ustupio dio dokumenta kojeg prenosimo u integralnom obliku u kojem se također progovara o tom ‘famoznom’ postizanju mira 6. srpnja 1992. godine.

… U toj prvoj fazi osnivanja nove Hrvatske, kada je ona bila u političkoj euforiji buđenja „tisućgodišnje kulture“, ali vojno još neorganizovana – u Gorskom kotaru u mesnim zajednicama Srpske Moravice i Gomirje, narod se sam organizuje uz pomoć pukovnika u penziji. (…) Oružje se dobija iz vojnih magacina, preko Srba pripadnika službe bezbednosti, vezanih za pozadinu. Akciju podržava uprava bezbednosti SSNO.

Zahvaljujući vezi sa admiralom (Branko Mamula, op. a.) mi, Srbi Gorskog Kotara, smo uspeli da u julu 1991. godine ilegalno ubacimo hiljadu cevi. Najzaslužniji za tu akciju su pukovnik u penziji i aktivni kapetan službe bezbednosti.

Pukovnik se pokazao kao organizator koga ništa ne može zaustaviti, a za kapetana je malo reći da je hrabar. Pošto je dobijena velika količina modernog naoružanja, Srbi se organizuju u klasične vojne formacije. Stvaraju se odredi, komandiri se biraju tajnim glasanjem, prave se fortifikacijski objekti u svim selima, skuplja se hrana i prave se barake, osposobljavaju pećine za sklanjanje žena i dece.

Uspostavlja se sistem celokupnog uzbunjivanja u slučaju napada bilo kog sela. Stalno se osmatraju glavne komunikacije, a sporedne i zabačene se zaprečavaju.

Vraća se 20 posto oružja u Gorskom kotaru

Na prvi pogled sve izgleda normalno, a u stvari u svakom selu noću su straže i zasede, stalna osmatranja, vrši se osnovna obuka, prati se kretanje svakog pojedinca. Bira se grupa mladih i najsposobnijih koji se upućuju na diverzantsku obuku u Srbiju, O.B.Š.C. Pančevo (već septembra 1991. godine) da bi se formiralo jezgro diverzantskih grupa i poboljšala opšta obuka. U Jasenku – najmodernijem skijaškom centru, u srcu Hrvatske postavlja se jugoslavenska zastava, putevi se blokiraju i to postaje baza Štaba odbrane Gorskog Kotara koji se i zvanično formira.

U to doba Hrvati su još vojno nedovoljno formirani. Srbi jesu jedna uska enklava koja preseca Hrvatsku i globalno gledano okruženi su neuporedivo moćnijim neprijateljem – ali su kompaktna celina i u okvirima enklave i njenim rubnim područjima predstavljaju većinu.

U takvoj situaciji – Hrvatima je stavljeno do znanja da raspolažemo naoružanjem (to je preuveličano pa su oni dugo vremena bili ubeđeni da se u Jasenku nalazi brigada i artiljerijska oruđa) i rečeno im je da policijske patrole ne smeju da ulaze u sela bez najave, da ne pozivaju Srbe na saslušanja, da ne mobilišu Srbe u svoju vojsku. Rečeno im je da nećemo prvi napadati i praviti smetnje, ali da ćemo se u slučaju napada braniti do kraja. Mi smo bili svesni da bi u slučaju opšteg napada teško nastradali, ali su oni koji žive sa nama i oko nas bili još svesniji da ni jedan jedini od njih ne bi ostao živ.

‘Naša teritorija preseca Hrvatsku i time ugrožava vitalne funkcije novoosnovane Hrvatske’

Globalno gledano, naša teritorija preseca Hrvatsku i time ugrožava vitalne funkcije novoosnovane Hrvatske, ratuje se na mnogim prostorima – njima nije u interesu otvaranje novog ratišta. Zahvaljujući našoj organizovanosti i napred navedenoj situaciji – Srbi u to vreme praktično ostvaruju svoj suverenitet usred Hrvatske – bez ratovanja. Ta situacijia je trajala od jula 1991. do jula 1992. godine punu godinu dana. (…)

U oktobru mesecu 1991. godine Savezni sekretar za narodnu odbranu, Veljko Kadijević donosi rešenje da se Štabu odbrane Gorskog kotara dodeli oružje i oprema za formiranje brigade i izdaje naredbu da RV i PVO izvrši prebacivanje na teritoriju Gorskog kotara, tačnije u Jasenak. (…) U isto vreme potpuno formirani odredi Štaba odbrane Gorskog kotara čekaju kompletnu opremu za brigadu u kojoj je sve od raketa preko poljske bolnice do šinjela – a ona nikako ne stiže.

Zima je počela, nema osim golih cevi i municije ničega, ni jedna, bukvalno ni jedna specijalna jedinica (a mnogo je takvih) nije u stanju da obezbedi ni jednog izviđača koji bi omogućio prolaz kroz hrvatske linije. Hrvatska brzo vojno jača i sve bolje se organizuje. Počinju u početku slabiji, a kasnije sve veći pritisci, pretnje i ultimatumi da Srbi vrate oružje ili će biti napadnuti, tri puta se pokušava sa nasilnom mobilizacijom.

U Gorski kotar stalno dolaze Brezak, Boljkovac, Štajduhar i ostali koji ubeđuju i pregovaraju. Sa naše strane ljudi se demorališu, odredi se osipaju, straže, zasede i ostala organizacija slabi. U takvoj situaciji, pod tolikim pritiscima, u roku od godinu dana prinuđeni smo da potpišemo „dogovor“ o vraćanju oružja (i u takvoj situaciji vraća se samo 20 % i kaže se da je to sve).

Da je oprema prebačena…

Posle toga kompletna organizacija se praktično raspada – ostaju male grupe fanatičnih pojedinaca. Nema straža, nema osmatranja, zatrpavaju se fortifikacijski objekti, nema odreda. Hrvati ulaze u Jasenak, naseljavaju ga svojim izbeglicama – nema više jugoslavenske zastave. (…)

Da je oprema za formiranje brigade bila prebačena sigurno bi uspeli da zadržimo situaciju koju smo imali od jula 1991. godine sa potpuno formiranom i opremljenom brigadom i dalje bi bili respektivna snaga, koja bi parirala hrvatskom napredovanju u formiranju države. (…)

Izvor:narod.hr

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button