Dana 22.11.1993.godine , junački su poginuli na Južnom bojištu Mario Luetić, Krešimir Kober, Igor Braović i Dario Škof ostavljajući generacijama iza sebe svoju ljubav prema Domovini i spremnost da žrtvuju svoje živote za slobodu hrvatskog naroda.
Mario Luetić rođen je 3. travnja 1967. godine u Župi (općina Imotski) od oca Jure (Juroslava) i majke Ane (Anke), rođene Turić. Otac mu je bio profesionalni vozač, a majka domaćica.
Kao istom završeni, najbolji, mladi inženjer brodogradnje Mario Luetić, premda iz siromašne obitelji, u Župi Biokovskoj, odbio je primamljive ponude iz tuđine i javio se za obranu hrvatske grude, prošao sva bojišta, na posebnim zadatcima.
U obranu Domovine dragovoljno se uključuje početkom ožujka 1992. kao pripadnik 115. brigade HV. Prelazi u redove slavne 4. gardijske brigade iz Splita gdje stječe slavu jednog od najboljih topnika u HV. Samohotkom „Raga“ zahvaljujući svojim preciznim izračunima uništio je mnoga četnička uporišta na dubrovačkom bojištu. Nemiran duhom i željan više borbenih akcija prelazi u Postrojbu za specijalne namjene a nakon toga u redove Bojne Zrinjski. Sudionik je mnogih znanih i tajnih operacija HV i jedan je od istinskih heroja Domovinskog rata.
U nastavku donosimo tekst hrvatske publicistice, humanitarke i književnice Mire Donadini o Mariu Luetiću :
”Kao nerazdvojni Antin prijatelj, prihvatio si biti Jakovljev krsni kum koji danas ima dvanaest godina. Za tu si prigodu imao na raspolaganju svega nekoliko sati. Došao si u Split. Bio si na sv. misi i krštenju, ali si morao brzo otići.
Rekao si mi, da je biti krsni kum velika obveza i da ćeš brinuti o Jakovu, svomu kumu. Muškarci su još odvojeno razgovarali, o političkom stanju, a mi smo ga pitale, kada će se vratiti.
Nasmijao se i rekao: – Vidimo se uskoro!
Jedno smo jutro dobili vijest, da je naš Mario, poginuo od neprijateljske ruke, u Gornjem Vakufu, kada je dotrčao, pomoći i spasiti pogođenoga suborca. Ostali su oba mrtvi. Župa Biokovska i Luetići su proplakali, roditelji i braća zanijemili.
Kada je Jakov pitao tko je njegov krsni kum, kako se zove, gdje je, zašto ga nikada nije vidio, tata Ante mu je ispričao priču o ljubavi koju čovjek nosi prema Domovini, da je ta ljubav dala snage svima njima da se bore za Hrvatsku i da su mnogi za njezinu slobodu poginuli.
– Takav je, Jakove, bio i Tvoj krsni kum: Mario Luetić. Ti znaš, da svaki put kad iz Zagreba idemo u Split, jedan dan odlazimo u Župu Biokovsku, poljubiti mu roditelje i zapaliti svijeću na grob Tvoga kuma, našega časnika Hrvatske vojske, kojemu je domovina bila prva velika ljubav.” Mira Donadini,16. listopada 2005.
