Hrvatski euroglobalisti i “euromudrijaši” nadmeću se u eurosluganstvu nudeći nacionalno “blago” u zajedništvo kojim će upravljati ništa ili još malo manje od ništa. Koje su im namjere? Piše prof.dr.sc Lovre Božina iz Pule, a njegov tekst objavljuje prof.Ivan Lovrenović na društvenim mrežama.
Današnje svjetske, europske i naše hrvatske prilike jasno potvrđuju da euro ne može jamčiti stabilnost ekonomije a inflacija koja juri ususret hiperinflaciji je samo pokazatelj kako je sa europskom ekonomijom i društvima. I kao što visoka temperatura upućuje na neku od bolesti čovjeka tako i inflacija upujuje da je u društvu u kojem je euro mjera nešto loše, neuravnoteženo i pogrešno.
Što onda nama Hrvatima treba ovo neprimjereno bespogovorno klanjanje “propalom” euru, o čemu već zbore i statistički podatci i analize uglednih europskih ekonomista koji dola¬ze s uglednoga europskih i svijetskih institucija pa čak i više nobelovaca? Toliko su naše elite opsjednute Europom i eurom da se s pravom valja zapitati kako se osloboditi te napasti koju nam nameću naši europejci?
U demokratskim državama izbor je na puku kroz referendume, izvanredne izbore i slične oblike demokratskih odluka. U kojoj su mjeri neke države demokratske, vidimo po tom kako se odnose prema navedenim oblicima odlučivanja.
Kako se hrvatske političke elite odnose prema navedenim oblicima odlučivanja o budućnost hrvatskog društva? Odgovor je znakovit. Da bi prikrile te grijehe naše “elite” trudile su se toliko da su počele osporavati čak i nobelovce kao što su J. Stiglitz. Mediji im širom otvoriše stranice a neki sveučilišni profesori željni javnosti naširoko otvoriše usta. Naslovi u medijima poput “Poznati ekonomist Stiglitz: ‘Treba li Hrvatska uvesti euro? Apsolutno ne!” ili “Euroizacija je za nas čamac spasa, a ne brod bez kormilara” su sramota za naše monetarne djelatnike a osobito za našu znanstvenu “elitu”.
Stiglitz, nobelovac, u više navrata s razumljivom dobrom namjerom upozori da Hrvatska ne bi trebala uvesti euro jer time oduzima ekonomskoj politici njenu monetarnu politiku. I ne samo monetarnu politiku. Oduzima povjerenje da sami možemo suvereno upravljati našom “monetarnom mjerom”. Imamo u tom premalo iskustvo da bi tu “mjeru” prepustili drugima a da pritom o sudbini zajedničke monetarne jedinice odlučujemo malo ili ništa. I ne zaboravimo da za razliku od drugih država u europodručju, hrvatska ekonomska politika je izgubila mogućnost upravljanja politikom banaka rasprodajući banke tijekom privatizacije.
Naravno izgubili smo i prudencijalnu politiku (formira se na razini Europske unije) i nadzor banaka (nadzire ih Europska središnja banka). Što nam je onda ostalo? Ništa ili skoro ništa. Pa zašto onda srljamo u europodručje ako čak i nobelovci nam sugeriraju suzdržanost?
Običan puk prepoznaje
Danas i običan puk prepoznaje kuda dugoročno ide globalna ekonomija i financije i čak već prepoznaje činjenice koje potvrđuju kako se može javno tvrditi da je “euro pogreška”. Očito da za razliku od naših euroglobalista puk otkriva da novac nije samo “ekonomski objekt” već prije svega izraz vrijednosti društva.
Danas jasno običan puk zna da preko novca pojedinac potvrđuje pripadnost društvu odnosno da je novac simbol političke i ekonomske suverenosti. Zato običan puk unatoč upornosti hrvatskih političkih elita prepoznaje škodljivost shvaćanja da je euro “normalan” korak ka priključivanju Republike Hrvatske u milje “Euro Europe”.
Nije čak više niti toliko važno tražiti odgovor je li to bila politička zamka ili samo san Francoisa Mitterranda da bi se izbjegla dominacija njemačke marke i njemačke ekonomije nakon što se njemačka ujedinila ili je li Helmut Kohl pristao na euro kao konačnu cijenu za ujedinjenu Njemačku ili jesu li i jedan i dru¬gi bili u krivu.
Danas su jasni snažni pojedinačni interesi europskih država i svaki san o ujedinjenoj Europi u kojoj bi euro bio zajednička mjera polako postaje zaista san. I dok neki naši euroglobalisti zabavljaju pučanstvo po trgovima i u putujućim eurocirkusima slaveći euro kao pobjedu eurozajedništva mnogi “stari” baštinici eura polako se već bude u istoj Europi iz tog euro sna, mudro tražeći putove vlastite budućnosti pazeći da drugima ne otkrivaju tragove.
Hrvatski euroglobalisti i “euromudrijaši”
Hrvatski euroglobalisti i “euromudrijaši” nadmeću se u eurosluganstvu nudeći nacionalno “blago” u zajedništvo kojim će upravljati ništa ili još malo manje od ništa. Koje su im namjere? Jesu li te namjere slične namjerama onih koji su prodavali hrvatske banke a zatim postajali predsjednici uprava u tim bankama, stekavši brojne “nagrade” od onih koji su im pomogli u varanju hrvatskog naroda tijekom navodne “privatizacije” banaka.
Kako danas hrvatski puk ima mišljenje o privatizaciji hrvatskih banaka i poduzeća? I tada smo poneki (čak i neki Nobelovci među kojima je i dobronamjerni Stiglitz) na isti način pisali o tom kao što danas pišemo o euru. Bojim se da će nam učinak biti isti.
Institucije hrvatske države su nemoćne da zaštite interese hrvatskog naroda. Uostalom nisu slučajno moćne britanske političke, znanstvene i ekonomske elite, iako nisu čak bile u europodručju, uložile toliko napora u “brakorazvodnoj” parnici sa Europskom unijom. Današnje svjetske političke i gospodarske prilike ukazuju da je to bio utemeljen put na analitički bogatom predviđanju budućnosti. Možda im je štogod u tome pripomogla njihova “ekonomska diplomacija”.
Kako je glede toga sa hrvatskom “ekonomskom diplomacijom” ? Tko je vodi i tko je čini? Kakva su im znanja ekonomska ili uže o euru? Istina i neki hrvatski političari, koji sudjeluju u “eurobalovima” po hrvatskim trgovima ne tako davno britancima “dobronamjerno” predviđali propast nakon izlaska iz Europske unije kao što nama “dobronamjerno” danas utiru put u europodručje. Možda s istim ciljem? Tko zna?
Budućnost sigurno će i hrvatskom puku donijeti odgovor ako sadašnjost nije dovoljna za one nevjerne. Budućnost uvijek da odgovor na sve što se događa u sadašnjosti, pa će tako biti i sa eurom. Zar danas ne znamo odgovor na odluku o rasprodaji hrvatskih banaka, INE, svih poduzeća pa čak i instituta:
- Je li zadovoljan hrvatski puk učinjenim?
- Povećali smo tim blagostanje puka?
- Napredovali smo na ljestvici standarda puka u usporedbi sa drugim europskim državama?
- Porastao je ugled hrvatske države u Europi i svijetu?
- Zašto je tako kako jest u hrvatskoj državi?
- Zašto smo rasprodali sav stambeni fond, sve banke, sva poduzeća i zadužili se toliko da je danas nemoguće utvrditi konačni dug? Nemoguće ga je utvrditi jer neznamo koliko će iznositi kamate na dug.
U tom sigurno malo ili ništa će pripomoći euro. Otkrit ćemo samo to da je euro mjera a ne ono što se mjeri. Ono što se mjeri ovisi o puno toga što nije dobro u društvu i ekonomiji. Imali toga u Hrvata? Pogledajte statistiku i popis pučanstva i eto odgovora.
Ne zaboravimo i činjenicu da nije slučajno nametnuta obveza uvođenja eura (kada se ispune utvrđeni uvjeti) za sve u europskoj ekonomskoj integraciji.
- A postoji li naputak o napuštanju europske ekonomske i monetarne integracije?
- Što je već sad sa hrvatskim monetarnim rezervama?
- Tko upravlja njima?
- Možemo li ih koristiti kad nam ustreba?
- Je li mudro za malu državu predati ih u “ruke” drugima u ovim ne baš ugodnim međunarodnim prilikama?
- Što je npr. danas sa ruskim deviznim rezervama koje su na računima nekih stranih institucija?
- Što je s imovinom ruskih poslovnih banaka u Europi?
- Kako će biti s tim u svezi u budućnosti?
- Odlučivat će o tom štogod mala hrvatska država?
- Poznat vjerodostojan odgovor kratkoročno a tek dugoročno?
- Srljamo li euru kao “guske u maglu”?
Odgovor nije nebitan i za europodručje jer euro je mjera kojom se nešto mjeri. Što je to što se mjeri eurom i koliko hrvatsko gospodarstvo utječe na ono što se mjeri eurom? Naš utjecaj na odluke o euru biti će sigurno “ništa” a i dalje ćemo kao u priči o snjeguljici i sedam patuljaka (patuljci su ipak bili dragi i omogućili mnogima da se pripreme za ozbiljne godine života) imati u stvarnosti guvernera i sedam viceguvernera ako, naravno bude prihoda u ostatku ostataka institucije koja je nekad i u stvarnosti bila Hrvatska narodna banka sa novčanom jedinicom – hrvatska kuna.
Na kraju, s obzirom da neki hrvatski europarlamentarci koji danas sudjeluju u “eurobalu” po hrvatskim trgovima obmanjujući, prije svega, sebe jer isti nisu bili dobri prognostičari u tom što će se dogoditi sa britanskom ekonomijom nakon izlaska iz Europske Unije, racionalno je očekivati da će ti isti i njihovi euroglobalisti biti loši prognostičari i glede hrvatske budućnosti nakon uvođenja eura. Bit će zanimljivo o tom raspravljati nakon vremenskog otklona. Možda tad bude i jasna politička sudbina tih prognostičara hrvatskog blagostanja ako ih se uopće sjetimo.
Stari dobri nobelovac Stiglitz siguran sam bit će tada često spominjan kao što se i inače u životu s tugom sjetimo naših dobronamjernih savjetnika u pogrešnim životnim odlukama u prošlosti. Jedno je sigurno što je moguće. Prošlost ne možemo promjeniti ali je možemo otvoriti i prihvatiti da je mudro saslušati i druge koji znaju ako ne sve a ono skoro sve pa i kad se radi o euru. Bez toga put u euro je zaista put u nestabilnost i sunovrat u neizvijesnost osobito u ovim suvremenim globalnim neprilikama kada je svaki dan jednako neizvjestan kao ne tako davno što je bilo neizvjesno čitavo desetljeće.
Ovo je vrijeme promišljenih odluka osobito glede temeljnih stupova suverenosti. Graditelji znaju da se krov kuće nikad ne otvara dok su izvjesne vremenske nepogode. Oni koji to ipak učine ako ništa drugo mudriji su za jedno skupo plaćeno iskustvo. O troškovima tog iskustva nije potrebno raspravljati. Ništa nije različito i kod hrvatskog puta u euro.
Nadajmo se da ipak Svevišnji neće nas napustiti pa i kad zalutamo u našim traganjima za putovima koji vode u različita shvaćanja boljitka. Zato je lijepo uvijek podsjetiti na biblijske riječi “Ustanite, ne bojte se” i znati da “Božja ljubav ne stavlja na nas terete što ih nismo u stanju nositi i ne traži od nas ono što nismo u stanju izvršiti.” Da bi lakše mogli “ustati” i “opstati” u ovom neizvjesnom svijetu valja prihvatiti da znanost i vjera kao darovi Svevišnjeg nude pomoć. Pri tom potrebno je strpljenje i vrijeme.
Brzina je kao i u prometu loš suputnik i kod eura, unatoč sve rigoroznijim pravilima njihove regulacije. Dovoljno je jedna odluka poradi mnogima neprihvatljivog interesa da izazove kaos u prometu i globalnom monetarnom sustavu.
Suvremene tragične prilike rata u Ukrajini puno nam u tom pogledu otkrivaju. Što će donijeti sutra? Ne zaboravimo u traganju za odgovorom da je novac mjera za nešto što danas razumljivo postoji u stvarnosti. Nažalost sadašnjost nas uči da već sutra to ne mora postojati i novac gubi smisao kao mjera. Inflacija koja nas u par mjeseci mnoge “otrijezni” na to upućuje.
