Nepravedno je to, ali neke zemlje se jednostavno nađu na takvom položaju da se preko njih prelamaju interesi velikih i moćnih. Trajno su to nesređena stanja u kojima latentni sukob konstantno buja ispod naizgled mirne svakidašnjice. Kao neugasli požar, koji se krije u prastarim panjevima, vatra sukoba i rata tinja i čeka trenutak kada će biti razgrnut pepeo koji ju pokriva. piše Berislav Vujeva za dijaspora.hr.
Tako je i kod nas, u nemirnoj Jugoistočnoj Europi i Balkanu. Teško da se neka kriza može dogoditi, a da se ne odrazi na nas ovdje i to redovito negativno. Pozitivne stari pak imaju tu neobjašnjivu manu da nas redovito obilaze, dok nesreća, ta naša vjerna pratiteljica, kojim god dijelom svijeta da putuje, rado svrati i pokuca na naša vrata. Valjda je to tako, tuga i jad uvijek se najradije druže sa sirotinjom, lijepo joj je tu, navikla je pa joj se izgleda ne ide. Koliko god to nama iz ove naše sive i beznadne žablje perspektive nevjerojatno izgledalo, nismo mi jedini prijatelji tuge i nevolje i ne lome se kola samo na našim leđima. Na svijetu ima dosta mjesta rezerviranih za razne nevolje, nesreće i ratove. Ima ih po cijelom šarenom krugu zemaljskom.
Dovoljno je da imate luđaka za susjeda i eto vam problema. Nisu samo pojedinci ludi. Ludilo nekada jednostavno zahvati cijele narode, zaslijepi ih pa im oduzme osjećaj za realnost. Počnu primjerice sami sebe prozivati božanskim i nebeskim, misliti da su bolji i veći od drugih pa im logično pripada i više nego drugima. Ludi narodi tako žive u svom izmišljenom ludom svijetu, uvjeravajući sami sebe u svoje lude ideje. Slave luđaci tako izgubljene bitke koje su samo u njihovim glavama dobivene, proglašavaju tuđe vrijednosti za svoje, prekrajaju povijest po svoj ludom sudu. Ono što im se svidi kod drugih, ludi narodi jednostavno proglase svojim i eto ga, problem riješen! Neugodna osobina ludila je da je uglavnom nasljedno pa ludi narodi ostaju ludi naraštajima i stoljećima, luđaci rađaju i odgajaju nove luđake.
Jednostavno je biti lud, ali nije jednostavno živjeti s luđacima. Državu na prvom mjestu čini teritorij, komad zemlje na kojemu vlastodržac ostvaruje svoju suverenu volju. Državni teritorij nije kao kuća koju možete prodati ako više ne možete trpjeti mahnita susjeda. Državni teritorij nije plac kojeg možete zamijeniti za neki drugi na boljoj i mirnijoj lokaciji. Jednostavno, gdje ste – tu ste.
Jedna od tih nesretnih zemalja je i Ukrajina. Velika i prostrana, skoro dva puta veća od Njemačke, ravna i bez brda i kanjona, Ukrajina predstavlja idealnu putnu komunikaciju – i to za vojsku. Nesretnim spletom okolnosti našla se ona na najpovoljnijem putu između velikih sila. Preko nje su uvijek išla osvajanja iz Europe ka Rusiji i obratno. Napoleon, Hitler, Staljin i drugi gazili su preko nje kako bi se obračunali sa svojim neprijateljima. A rijetko je kada bilo sreće od strane vojske koja ti prolazi ispred praga. Kao da to nije bilo dovoljno, jadna je Ukrajina dobila i još veću nesreću: mahnitog susjeda.
Kijev je bio prijestolnica ruskog svijeta još u davnoj prošlosti, u 10. stoljeću. Današnja Ukrajina je tada bila Rusija, a Kijev je bio njen glavni grad. Moskva nije niti postojala, dok je današnja Ukrajina bila posljednji dio civiliziranog svijeta iza koje su dalje na istok postojala prostor naseljen divljim plemenima. Ludi ukrajinski susjedi su ju kroz stoljeća napadali i osvajali, uništavajući njenu kulturu i nasljeđe. Prisvajali su ukrajinsku povijest i dostignuća, kako to redovito rade ludi narodi koji nemaju nešto svoje čime bi se dičili. Ukrajinsku povijest su tako ti luđaci oteli i preuzeli kao svoju.
Povijest Ukrajine je povijest borbe za slobodu i neovisnost koja je stoljećima zatirana i brisana. Stoljećima pod Ruskom ili Sovjetskom čizmom, gažena i čerečena na često neljudske načine. Jedna od najvećih grozota novije ljudske povijesti je i ubijanje glađu poznato kao Gladomor koje je proveo Sovjetski režim pod luđačkim Staljinovim vodstvom. Kako bi oslabio ukrajinske pobunjenike, Staljin je 1932. i 1933. glađu umorio između sedam i deset milijuna Ukrajinaca. Ovaj nezapamćen zločin je od strane 28 zemalja svijeta priznat kao genocid.
U opustjela sela i gradove plodne ukrajinske ravnice Staljin je naselio rusko stanovništvo mijenjajući etničku sliku cijele zemlje. Ukrajinski jezik je pod stoljetnom ruskom vlašću sustavno zatiran i obespravljivan. Državnu službu, policiju i vojsku su popunjavali pro-ruski orijentirani i „politički podobni“ kadrovi koji su držali partijski programirani smjer. Ipak, ukrajinski narod se nije dao. Klica domoljublja nije bila do kraja zatrta. Ukrajina je raspadom neprirodne zajednice zvane SSSR ponovo postala slobodna, ali luđaci to nisu mogli gledati. Ludi narod nije mogao trpjeti da više neće imati vlast u tuđoj zemlji, jer ludi narodi vjeruju da su iznad drugih i da su bolji i vredniji od svih drugih.
Podigli su tako luđaci pobunu i odlučili da ne žele živjeti u Ukrajini, već će osnovati svoju državu u kojoj će oni biti na vlasti. Luđak ne trpi ničiju vlast i s njim je nemoguće raspravljati. I tako, i Ukrajina je 2014. godine dobila neke svoje SAO, dvije da budemo precizni.
U veljači 2022. Rusija je ogromnom vojnom silom napala Ukrajinu. Ruske snage opkolile se glavni grad Kijev i iz grada više se ne može izaći. Kao opravdanje za vojnu akciju objavljeno je kako je Ukrajinu potrebno preventivno „očistiti od nacista, fašista“ i koječega. Na televiziji se prikazuju nevjerojatne slike golorukih ljudi koji bocama s benzinom gađaju tenkove koji ima prolaze ispred dvorišta i dvije-tri žene, profesorice i službenice koje su dan ranije prvi put uzele puške u ruke. Stoji tako starac pred kolonom tenkova i ne želi im se skloniti s puta i neka žena s maramom koja na snijegu viče na okupatorske vojnike pitajući ih zašto su došli u njenu zemlju.
