Iako su vladajuće političare razne udruge napadale za netransparentnost i trošenje bez javnih natječaja nikad im nije palo na pamet izvijestiti javnost kako oni troše novac koji su dobili od države. Jedini način na koji se reketaše (udruge) može smiriti je prestati ih hraniti, pa makar jedno vrijeme napadali sa svih strana. A kada dobrano smršave tada ih i lagani povjetarac može odnijeti u povijest.
Danas svuda u zapadnom svijetu značajnu ulogu i društveni utjecaj imaju razne udruge. Većina tih udruga nastoji istaknuti svoj humanitarni karakter ili pozitivnu ulogu u promjeni društva na bolje.
Mnoge humanitarne udruge za brigu o bolesnima, hendikepiranima ili siromašnima doista imaju vrlo pozitivan utjecaj na poboljšanje društvenog položaja ugroženih ljudi.
Međutim, mnoge takozvane nevladine udruge sa političkim ciljevima imaju vrlo zanimljive modele djelovanja. Osobito su zanimljive takozvane zelene udruge koje se bore za smanjenje zagađenja, za zelenu energiju, za sprječavanje klimatskih promjena, za neka nova nastrana ljudska prava i slično. Ovakve udruge vrlo često međusobno zajednički djeluju, ali se vrlo nerado druže sa stvarnim humanitarnim udrugama koje štite siromašne, bolesne i hendikepirane.
Stvarnu ulogu ovakvih modernih nevladinih udruga je moguće otkriti tek kada se otkrije tko ih financira.
Zelene udruge (nafta i nuklearna energija)
Zelene udruge su se pojavile pedesetih godina prošlog stoljeća kad je postojala snažna tržišna utakmica između naftne industrije i nuklearne industrije. Tada su nove zelene udruge počele snažnu kampanju protiv nuklearne energije, a kako to nije davalo rezultate uskoro su se pojavile i terorističke organizacije poput raznih terorističkih Crvenih brigada u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji koji su počeli ubijati direktore nuklearnih centrale, te njihove pristaše u politici.
Kasnije su zelene udruge su uskoro počele madijski napadati i naftnu industriju ne bi li na taj način prikrili svoje financijere, ali kome su stvarno služili može se vidjeti po dijelima. Snažno su podupirali obnovljive izvore energije, ali samo one koji su ekonomski neisplativi. Jedno vrijeme su zagovarali sunčane kolektore za zagrijavanje vode, ali čim su ti kolektori postali ekonomski isplativi prestali su ih spominjati.
Danas se amortizacija u hidrocentrale otplaćuje kroz 100 godina, amortizacija kod termocentrala se obračunava kroz 40 godina, dok se sunčani kolektori za grijanje vode u hotelima isplate za 3-4 godine, ali to je poznato malobrojnima zato što o tome zelene udruge i zelene stranke više ne govore.
Iz dosadašnjeg iskustva mnogih ulagača u obnovljive izvore energije vidljivo je kako zelene udruge najčešće služe njihovom financijerima za javljanje o svim novim napredcima u razvoju obnovljivih izvora energije, te naručivanje “znanstvenih dokaza” o neisplativosti onih tehnologija koje bi nakon ulaganja u razvoj i početkom masovne proizvodnje mogli postati ekonomski isplativi. Takva “znanstvena istraživanja” sa naručenim rezultatima obično naručuju neke ekološke udruge koje financiraju neke druge slične udruge iz SAD-a ili Velike Britanije. A kada se istraži tko financira te druge udruge koje daju novac najčešće se otkrije kako su im najveći donatori naftne korporacije.
Udruge u vrijeme globalizma
Ovakav rad udruga se pokazao vrlo koristan za naftnu industriju pa su ga počeli koristiti i drugi veliki manipulatori poput zagovornika globalizma. A najveći globalisti su veliki vlasnici i menadžeri velikih korporacija koji su si postavili iste ciljeve kao i njihovi nekadašnji formalni najveći neprijatelji komunisti. Nakon propasti Varšavskog pakta komunisti i vlasnici multinacionalnih korporacija su shvatili kako imaju isti cilj, stvoriti globalnu svjetsku vlast. Komunisti su to probali stvaranjem državnih sovhoza i kolhoza, a kako je to propalo pridružili su se multinacionalnim korporacijama u borbi za isti cilj. Ova nova strategija globalista se pokazala puno uspješnija od marxsističkih propalih teorija, ideja i strategija.
Globalisti su smislili novu ideologiju neoliberalizma koja je zamijenila strari lešefer liberalizam. Stari ekonomski liberali su se borili za lešefer ekonomiju u kojoj svatko ima jednake prilike, dok su novi neoliberali počeli zagovarati društvo jednakopravnosti u kojem svatko mora poštivati ista prava. A kada velike korporacije preko svojih znanstvenika, medija, nevladinih udruga i lobista proguraju svoje zakone tada mali poduzetnici nemaju više nikakve šanse sa svojim proizvodima doći do krajnjih kupaca. Mogu opstati samo kao dobavljači velikima uz minimalnu cijenu. A kako bi u formalno slobodnoj konkurenciji veliki što brže progutali mala lobisti neoliberalizma su u prvom koraku morali progurati slobodnu konkurenciju na svjetski nivo.
Dok slobodna konkurencija djeluje na jednom uređenom tržištu tada tržište djeluje kao mehanizam selekcije između sposobnih i nesposobnih, ali kada se tržište proširi na čitavi svijet tada u tržišnoj utakmici pobijeđuju oni koji imaju bolju financijsku, obavještajnu, znanstvenu i lobističku pomoć svojih država. Ovime se tržište od mehanizma selekcije pretvara u rat u kojem pobijeđuju poduzetnici koji imaju jače vanjske suradnike iz državnih institucija svoje države. Osim toga velike korporacije puno lakše mogu prebacivati dobit iz država za višim porezima u države sa manjim porezima, te razne druge pogodnosti koje su nedostupne malim poduzetnicima.
U svemu ovome veliku ulogu imaju i nevladine udruge, osobito u proširenju jedinstvenog tržišta na svjetski nivo.
Udruge u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas
U Hrvatskoj su se ovakve udruge počele pojavljivati koncem devedesetih godina prošlog stoljeća koje su novcem od stranih udruga i Soroša dobivali zadatke zajedno sa novcem.
Prvi zadatak im je bio preko njihovih medija uvjeriti javnost kako je privatizacija velika pljačka sa ciljem zaustaviti daljnju privatizaciju. Oko 95 posto poduzeća su pri propasti komunizma poslovali sa gubitkom, a privatizacijom su neka od tih poduzeća počela pozitivno poslovati. Privatizacijom se država oslobodila potrebe za pokrivanjem gubitaka gubitašima, te je zahvaljujući tome nakon zaustavljanja srpske agresije BDP u Hrvatskoj počeo rasti.
Prema istraživanju ekonomskog analitičara Zvonka Koprivčića, te na temelju godišnjih izvještaja Ministarstva financija, HNB-a, Državnog zavoda za statistiku i HGK-a nakon međunarodnog priznanja Hrvatske BDP već od 1992. počinje rasti po prosječnoj stopi od 14 posto godišnje.
Državni proračun u tom razdoblju porastao je ukupno 88 puta. Proračun je 1992. bio 554 milijuna kuna (preračunato), 1993. 8,314 milijardi kuna, 1994. 22,598 milijardi kuna, 1995. 28,696 milijardi kuna, 1996. 31,501 milijardi kuna, 1997. 35,006 milijardi kuna, 1998. 42,551 milijardi kuna, 1999. 48,878 milijardi kuna. Godine 1993. Hrvatska je imala vanjskotrgovački suficit, a 1998. proračunski višak – suficit je bio 7,136 milijardi kuna.
Inozemni dug je 1993. bio 24 posto BDP-a, a do 1999. je narastao tek na 49 posto. Vlada Zlatka Mateše je od 1995.-1999. povećala dug tek na 48,4 milijarde kuna. Nakon smrti Predsjednika Tuđmana inozemni dug je u nekoliko godina porastao na preko 80 posto.
Međunarodne pričuve su od 1991. sa nula narasle na više od 3 milijarde dolara. Svi ovi pozitivni rezultati u rastu BDP-a i državnog proračuna dogodili su se ponajprije zahvaljujući privatizaciji mnogobrojnih poduzeća gubitaša koji su u 50 posto slučajeva imali gubitak na supstanci u kojima je utrošena sirovina koštala više nego dobiveni proizvodi.
U postupku privatizacije oko 37 posto privatiziranih dionica došlo je u ruke malih dioničara koji su svojom voljom te dionice često prodali onima koji su imali novca da ih kupe. Taj novac je često stečen u bivšem sustavu, ili potječe od bankarskih kredita.
Oko 16 posto, odnosno oko 16 milijardi kuna privatizirane imovine je završilo u rukama mirovinskih i ostalih fondova.
Kuponskom privatizacijom po povoljnim uvjetima je prodano oko 14 posto, odnosno oko 13 milijardi kuna, u čemu su sudjelovali svi građani koji su to željeli. Većina je te dionice vrlo brzo prodala. Dobar dio novca od privatizacije je utrošen za sanaciju poduzeća koja nisu prodana.
Dolaskom Račana na vlast privatizacija je stala što je odgovaralo velikim multinacionalnim korporacijama. Direktore konkurentskih državnih poduzeća je puno lakše kupiti u cilju uništavanja tih poduzeća, dok je konkurentska poduzeća u privatnom vlasništvu puno teže i skuplje uništiti.
Zahvaljujući zaustavljanju privatizacije za vrijeme Račana počela su propadati i mnoga državna poduzeća koja su imala stranu konkurenciju. Zahvaljujući velikom pritisku medija i udruga financiranih izvana za vrijeme Sanadera i Kosorice nastavljena je ista Račanova ekonomska politika.
Kako bi smanjili pritisak udruga Sanader i Kosorica su počeli obilno financirati one nevladine udruge koji su ih najviše napadale. I tako su članovi tih udruga počeli raspolagati sa milijardama koje nisu mogli potrošiti na svoje protestne akcije. I odlučili su iskoristiti priliku, a poznato je kako prilika čini lopove.
Tada su vođe lijevih zeleno i novopravaških udruga počele sa operacijama izvlačenja novca poreznih obveznika kako bi taj novac završio u njihovim džepovima.
Izvlačenje novca preko udruga
Osmislili su vrlo jednostavan način izvlačenja novca. Počeli su naručivati razne konzultantske savjete i strateške planove za realizaciju raznih ideja i projekata. Operativne strategije i projekte koje su prije sami pisali uz pomoć svojih stručnih suradnja volontera odjednom su počeli naručivati od svojih povjerljivih “stručnjaka” po cijeni od nekoliko milijuna kuna za rutinski pisane tekstove od nekoliko stotina stranica birokratskih statističkih analiza koje su prekopirali iz javnih statističkih izvještaja. A kad neki konzultant koji ima desetke raznoraznih poduzeća najčešće bez zaposlenih dobije milijune zna se koliki je čiji postotak.
Iako su vladajuće političare napadali za netransparentnost i trošenje bez javnih natječaja nikad im nije palo na pamet izvijestiti javnost kako troše novac koji su dobili od države, niti im je palo na pamet i svoje projekte, konzultantske savjete i strateške planove naručivati na javnim natječajima.
Mogli su im to zakonom nametnuti i političari koji su ima davali novac poreznih obveznika, ali to nisu misleći kako bi ih tada udruge još više napadale. Međutim, iako su im davali milijarde, te iako su im dozvolili nesmetano “pranje” novca u svoje džepove udruge su nastavile najviše reketariti baš one od kojih su dobivali najviše novca, Bandića i HDZ.
Time je još jedanput dokazano kako se reketaše ne može smiriti popuštanjem. Što im više daješ oni misle kako mogu dobiti još više.
Jedini način na koji se reketaše može smiriti je prestati ih hraniti, pa makar jedno vrijeme napadali sa svih strana. A kada dobrano smršave tada ih i lagani povjetarac može odnijeti u povijest.
Izvor: https://novenews.net/hr/drustvo/kako-udruge-peru-novac-donatora-preko-svojih-savjetnika-i-konzultanata-2012
