Zločini agresorske srpske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.
Hoće li se za ove zločine nakon 30 godina bilo tko ispričati i nadoknaditi štetu koja se može nadoknaditi?
Nakon mučenja i iživljavanja nad zarobljenicima i ranjenicima, Srbi su ubili hrvatske vojnike i bacili tijela na smetlište i mrcinište. Dvije godine kasnije na komemoraciji ubijenim gardistima, postavili su eksplozivnu napravu koja je ubila troje ljudi, a ranila više njih. Ovog puta su žrtve bile majke poginulih mladića i izaslanici Hrvatske vojske.
Selo Kusonje su 1991. bile četničko uporište lokalnih zapadnoslavonskih Srba odakle su već ranije stizale prijetnje i napadi na nenaoružano hrvatsko stanovništvo Pakraca i okolice. Iz Kusonja i Bučja su dolazili neprestani napadi, zasjede i otmice Hrvata, kao i većina planova za napad na Pakrac, zamišljeno središte priželjkivane srpske države u zapadnoj Slavoniji.
U pomoć obrani Pakraca stigla je “A” satnija 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a. Dobili su zadatak da izvide stanje na bojišnici pa su improviziranim oklopnim transporterom otišli u izviđanje, među ostalim i u Kusonje, piše 24sata.hr
Tako su ujutro tog 8. rujna 1991. godine, na blagdan Male Gospe, stigli u selo Kusonje u oklopnom transporteru. Na barikadi pobunjenih domaćih Srba nije bilo nikoga i transporter je oprezno nastavio dalje. U opustjelom selu sve je bilo tiho, a onda je odjednom počela rafalna paljba. I dok se iznenađeni branitelji još nisu ni snašli, transporter je pogodila raketa iz ručnog bacača, zapalila ga i onesposobila. Gardisti su iskočili iz vozila i sklonili se od kiše metaka koja ih je zasipavala sa svih strana u kuću.
Pružali su žestoki otpor mnogobrojnim četnicima, sve dok su imali streljiva. Poslana im je pomoć, ali nije se uspjela probiti do njih. U kući u kojoj su se sklonili hrvatski branitelji bilo je mrtvih i ranjenih, a oni koji su ostali živi nisu se željeli predati sve do trenutka kad su četnici uspjeli minirati kuću. Tada su izašli s uzdignutim rukama. Međutim, onda je uslijedilo nevjerojatno iživljavanje domaćih Srba. Tragedija Kusonja, međutim, ovdje nije završila. Dvije godine nakon ovog stravičnog pokolja, Kusonje su bile pod snagama UN-a. Upravo zbog osjećaja sigurnosti, obitelj, prijatelji i suborci uputili su se na mjesto zločina kako bi vijencem odali počast pobijenim vojnicima. Upravo u trenutku postavljanja vijenca eksplodirala je mina postavljena od strane četnika. Ionako teška i mučna priča o Kusonjama, ovim je dodatno dobila na težini jer su tom prilikom poginula tri hrvatska časnika.
Prema ovom događaju je snimljen i možda najbolji film o domovinskom ratu Broj 55 .Realistični prizori rata i bliske borbe malo su kojeg gledatelja ostavili ravnodušnim. No, film i stvarnost su uvijek drugačijii, stvarnost je nekad bolja, a nekad lošija.
Film koji smo imali prigodu pogledati mnogi pripadnici 105. brigade smatraju poprilično vjerodostojnim iako je u slučaju “Kusonje”, ona je bila nažalost još užasnija od onog što smo mogli vidjeti iz fotelje u dnevnom boravku .
