26. kolovoza 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska. Nastala je na temelju sporazuma Dragiše Cvetkovića, predsjednika vlade prve Jugoslavije i Vladka Mačeka, vođe hrvatskog naroda, čelnika HSS-a i Seljačko-demokratske koalicije koja je bila vodeća politička snaga u Hrvatskoj.
Stvaranje Banovine Hrvatske je predstavljao početak stvaranja novih političkih i teritorijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazumom je bilo dogovoreno da teritorij Banovine Hrvatske čine dotadašnje Primorska i Savska banovina, te kotarevi ostalih banovina u kojima je bilo više od polovice hrvatskog stanovništva, a to su Dubrovnik, Brčko, Gradačac, Dervenata, Travnik, Fojnica, Ilok i Šid. Glavni grad je bio Zagreb.
Reakcija velikog dijela Srba na stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine bila je slična 1990. godini i glasila je: “Srbi na okup!”. Veliki dio Srba, i prije stvaranja NDH koja je ekstremistima i teroristima poslužila 1990. kao navodno ‘opravdanje’ za genocid nad Hrvatima, nije htio prihvatiti postojanje bilo kakvog oblika autonomije Hrvatske niti u okviru Jugoslavije, a kamoli kao samostalne države.
Banovina Hrvatska je izraz stoljetne želje hrvatskog naroda za vlastitom državom i slobodom. Ujedno to je prijelazni i izvanredni pokušaj rješavanja hrvatskog pitanja unutar prve Jugoslavije u zaoštrenim unutrašnjim i vanjskim prilikama uoči 2. svjetskog rata. Status Banovine Hrvatske gotovo je bio federalni.
Reakcija srpskog stanovništva u pojedinim kotarima Banovine Hrvatske uslijedila je odmah. Javno je zatraženo pripajanje srpskom dijelu države (“Srbi na okup”). Srpska pravoslavna crkva nije podržavala hrvatsku autonomiju i otvoreno je istupala protiv stvaranja Banovine Hrvatske. Mnogi srbijanski političari bili su nezadovoljni Sporazumom, smatrajući da se Hrvatima previše popustilo, rasla je djelatnost četnika i pronacističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića i sličnih koji su bili rasplodno tlo mržnje prema Hrvatima.
Ekstremne i nacionalističke snage u srpskom stanovništvu na teritoriju Banovine Hrvatske, i u drugim dijelovima Kraljevine Jugoslavije bili su žestoki protivnik bilo kakve hrvatske samobitnosti. Ta oporba konstituiranju Banovine Hrvatske ogledala se u stvaranju velikosrpskog pokreta “Srbi na okup” u osnivanju raznih odbora za navodnu zaštitu srpskog naroda pa i u osnivanju tajnog udruženja “Srpska odbrana”, čiji je zadatak bio borba protiv Banovine Hrvatske.
Sve ove skupine politički su djelovale s velikosrpskih polazišta, suprotstavljale se osnivanju i konstituiranju Banovine Hrvatske jer je to za njih bilo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i odvajanje “srpskih krajeva” od Srbije.
Ova motrišta podrobno su iznijeta u pravilniku tajnog udruženja “Srpska odbrana” i u Poslanici Srbima Banovine Hrvatske 1940. U ovim velikosrpskim namjerama, slikovito rečeno, Srbija se označava kvočkom koja treba okupiti sve svoje piliće, tj. Srbe iz Banovine Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine, u cilju obrane njihovih nacionalnih interesa i očuvanja “narodnog i državnog jedinstva”.
