Vojnik, više od svih ostalih ljudi priželjkuje mir, jer nosi u sebi najdublje rane i ožiljke iz rata. Ono što je vidio i doživio jednako je snažno i tajanstveno kao i sama smrt, a ipak nije umro, preživio je za razliku od nekih svojih suboraca i do smrti se bori s pitanjem zašto?
Oni koji nisu bili u ratu i vidjeli sva lica Sotone i njegovog izopačenog djelovanja nikada to neće shvatiti.
Svakodnevni život s mirisom smrti u zraku, krvave ruke od spašavanja dijelova tijela svojih prijatelja, nemogućnost oplakivanja i proživljavanja svoje boli za svojim mrtvim suborcem prvim, drugim… desetim dnevno jer vremena nema i saznanje da su živote izgubili puno bolji ljudi nego što si ti sam paraliziraju um i ostavljaju duboke traume.
Naši dečki u Domovinskom ratu ginuli su u prosjeku s 23-24 godine, a oni koji su preživjeli nikada više nisu bili isti. Sloboda za koju su se borili i zemlja za koju su ginuli, trebao bi biti njihov spomenik danas za nas.
