Dana 2. siječnja 1992. u nazočnosti posebnoga izaslanika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea u Sarajevu je potpisan sporazum o bezuvjetnome prekidu vatre u Hrvatskoj. Nakon višesatnih pregovora sporazum je s hrvatske strane potpisao hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, dok je jugoslavensku stranu zastupao general-pukovnik Andrija Rašeta.
To primirje bilo je preduvjet za početak mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj poznato i pod nazivom Vanceov plan. Sarajevsko primirje došlo je u trenutku kada je značajno oslabjela inicijativa srpskih snaga, a kada je Hrvatska vojska ojačala brojčano i organizacijski, te u naoružanju i opremi.
Primirje je bilo nužno nakon poraza velikosrpske politike u Hrvatskoj, koja nije uspjela postignuti svoj cilj pa se okrenula prema Bosni i Hercegovini. Stupanjem na snagu Sarajevskoga primirja okončana je prva sveobuhvatna faza rata u Hrvatskoj, i nastupila je faza sukoba niskoga intenziteta, koja je potrajala do kraja 1995. godine.
Sarajevski sporazum može se smatrati pobjedom hrvatske diplomacije jer je tim sporazumom zaustavljena agresija i stvoreni su preduvjeti za međunarodno priznanje Republike Hrvatske kao samostalne neovisne države.
Za razliku od 15 prethodno potpisanih sporazuma o primirju, ovaj se doista i poštivao. Nakon njega je Hrvatska, kao što smo naglasili, bila sve bliže međunarodnom priznanju, dok je JNA iskoristila priliku da se preorijentira na Bosnu i Hercegovinu.
