Operacijom Zima ’94 je oslobođeno područje širine 10 km i dubine 20 km – ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava…
Povijesna događanja vezana uz tzv. Prvu bihaćku krizu i njenu povezanost s operacijom “Zima ’94” Hrvatske vojske gotovo su potpuno nepoznata široj hrvatskoj javnosti…
Međutim, bez ikakva pretjerivanja može se reći da je Hrvatska vojska upravo tom operacijom neizravno spriječila pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te vjerojatni završetak rata u susjednoj BiH, u kojem su kao njegovi pobjednici mogli postati ratni zločinci Karadžić i Mladić.
Sjećanja, činjenice i izvorni dokumenti svjedoče o tome kako je Hrvatska vojska još krajem 1994. braneći Hrvatsku, u suradnji s 5. korpusom Armije BiH branila i obranila Bosnu i Hercegovinu, piše Kamenjar.com
Operacija ”Zima ’94” započela je 29.11.1994. U surovim zimskim uvjetima borbena djelovanja trajala su do 24.12.1994. kada hrvatske snage uspijevaju ovladati visovima Dinare. U akciji Zima ’94 poginulo je 29 branitelja, 19 ih je teško a 39 lakše ranjeno … trojica nestala. Poslije Zime ’94 uslijedile su akcije Skok-1, Skok-2, Ljeto ’95, Maestral, i Južni potez.
Srbi su znali da bi osvajanjem Bihaća u gotovo bezizglednu vojnu i političku situaciju doveli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Činili su tada gotovo sve što su mogli da bi to i ostvarili. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su u to vrijeme da je pad Bihaća samo pitanje dana.
No, operacijom “Zima ’94” preokrenut je tijek rata, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Hrvatska vojska nije se, međutim, dala impresionirati i zbuniti Karadžićevim, Mladićevim i Martićevim podvalama i prijetnjama o snazi srpske vojske, kojima su vrlo dugo i predugo obmanjivali međunarodnu zajednicu, te posebice Kontaktnu skupinu, predvođenu Lordom Owenom.
Operacijom Hrvatske vojske “Zima ’94” otvoren je put preko Crnog Luga, prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Događaji koji su nakon toga slijedili u ljeto 1995. godine, bili su gotovo identični događajima s kraja 1994., jer je i Druga bihaćka kriza u ljeto 1995. bila isto tako povezana s operacijama Hrvatske vojske “Ljeto ’95” i “Olujom”.
Krajem studenog 1994. godine ratna kriza na prostorima Bosne i Hercegovine kulminirala je. Organizirana i koordinirana opsada Bihaća od strane srpskih snaga iz Bosne i Hercegovine i privremeno okupiranih dijelova Hrvatske, uz logističku potporu Jugoslavenske armije imala jeza cilj konačno zauzimanje Bihaća, te nakon toga i preuzimanje kontrole nad gotovo cijelim područjem Bosne i Hercegovine.
Srpski napadi na Bihać — UN-ovu zaštićenu zonu — dostižu svoj vrhunac 29. studenoga 1994. godine. Očekivao se skori pad grada koji je već mjesecima bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana. Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima.
Krenuli smo u zadnji trenutak!
Toga 30. studenoga 1994. bilo je nevrijeme, spustila se mećava — prava, dobro poznata oštra zima u tim krajevima. Otvaranje puta prema Kninu, preko Dinare, usred zime bio je cilj koji je graničio sa ludošću. No, bio je to jedini način da se brzo pomogne Bihaću. U snažnom prodoru hrvatske snage su preko Dinare i duž Livanjskoga polja probile liniju Celebići — Rujani.
Dok su kninski Srbi napadali Bihać, hrvatskim se snagama preko Crnog Luga i Dinare otvarao put prema Grahovu i Kninu. Kad su pobunjeni Srbi, kroz nekoliko dana, shvatili što se događa, bilo je kasno. Hrvatski vojnik već je stajao na vrhu Dinare, a i Knin je bio već na dlanu. Pobunjeni hrvatski Srbi bili su primorani zaboraviti na Bihać, a njegova opsada ubrzo je prekinuta. Bihać je bio spašen!
Bila je to prekretnica rata u BiH. Glavni zapovjednici te operacije bili su hrvatski generali Ante Gotovina i Tihomir Blaškić.
Operacija “Zima ’94” bila je potpuno iznenađenje za Karadžića, Mladića i Martića, te ih je dovela u stanje potpunog mentalnog ludila i ratnog bezumlja. Točno na Badnjak – 24. prosinca 1994. – načelnik glavnog stožera HV-a general Bobetko pozvao me u svoj kabinet: Cosiću, imamo informacije da pobunjeni hrvatski Srbi planiraju zračni napad s aerodroma u Udbini na livanjsku crkvu tijekom Božične polnoćke, kako bi masovnim civilnim žrtvama nedužnih građana i vjernika na sam Božić prisilili hrvatsko državno vodstvo da se Hrvatska vojska povuče s Dinare i Livanjskog polja.
Učinili smo sve što je bilo potrebno kako bi spriječili to bezumno i brutalno krvoproliće koje su planirali Karadžić, Mladić i Martić. Vojni vth pobunjenih hrvatskih Srba tada je bio spreman učiniti baš sve, čak i tu vrstu najtežih zločina, kako bi zaustavili operaciju “Zima ’94” i prodor Hrvatske vojske Dinarom i Livanjskim poljem preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu.
To i ne treba čuditi kada se uzmu u obzir svi njihovi bestijalni zločini od Vukovara, Skabrnje, Dubrovnika, Ravnog, pa sve do raketiranja samog užeg središta Zagreba 1995. raketama sa zabranjenim punjenjem ispaljenim iz višecjevnih bacača raketa.
ZNAČAJ OPERACIJE “ZIMA ’94”
Sto bi bilo da hrvatske vojne snage nisu krenule? Potpuna iscrpljenost 5. korpusa Armije BiH, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, višemjesečna blokada grada, stalna topnička granatiranja i zračni napadi uvjetovali bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone ravnu onoj srebreničkoj. Da je 5. korpus Armije BiH tada bio uništen, bio bi to s vojničkog, ali i političkog aspekta kraj rata, s obzirom na stavove međunarodne zajednice, posebice njezinog glavnog pregovarača Lorda Owena.
Hrvatska vojska našla bi se objektivno u vrlo teškoj situaciji, njezini vitalni logistički pravci, posebice preko Karlovca i Maslenice bili bi potpuno ugroženi. Naglašavam, s vojničkog aspekta Bihać je krajem 1994. bio ključ ratne krize na prostorima bivše države. Nakon pada Bihaća Hrvatska bi izuzetno teško uspostavila ozbiljnu vojničku, ali i političku ravnotežu, i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve uvjete Martića, Karadžića i Mladića.
Sve ovo treba posebno naglasiti zbog današnjih i budućih generacija. U Domovinskom ratu politička pozicija hrvatskog naroda u cjelini bila je isključivo i jedino ovisna i proporcionalna vojnoj snazi Hrvatske vojske.
Na to nas je s vremena na vrijeme ranih devedesetih često podsjećao ni manje ni više nego Lord Owen svojim ciničnim izjavama: Ono što je vojnički izgubljeno i politički je izgubljeno! Takva, je bila hrvatska stvarnost tijekom Domovinskog rata.
Da hrvatske snage nisu tada pokrenule operaciju “Zima. ’94” ne bi bilo ni “Bljeska” ni “Oluje”. Bez ikakvog pretjerivanja, bila je to operacija koja je promijenila tijek rata.
Obmanjivanju međunarodne zajednice o njihovoj vojnoj snazi i moći došao je kraj. “Oluja” sigurno ne bi bila ono što je bila da glavnina poslova nije prethodno obavljena u operaciji “Zima ’94”, kao i u operacijama koje su nakon nje slijedile. Stvoreni su gotovo svi potrebni preduvjeti za uspjeh vojnih operacija u proljeće i ljeto 1995. – od “Bljeska”, “Ljeta ’95” i “Oluje”.
Operacija Zima 94 u povijest Domovinskog rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija.
1994. – VOJNA OPERACIJA “ZIMA 94”
DATUM: 29.11. – 24.12.1994. godine
VOJNOREDARSTVENA OPERACIJA: “Zima 94”
BOJIŠTE: Prostor jugozapadne BiH.
CILJ OPERACIJE: Posredno, oslabiti pritisak bosanskih srba na zaštićeno područje Bihaća; potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine; posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj.
OSLOBOĐEN TERITORIJ: Oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara.
