Dok polaže vijence i govori o moralu, Zoran Pusić ponovno instrumentalizira povijesne tragedije kako bi progurao politički narativ ultraljevice, ignorirajući osnovna načela pijeteta i univerzalne odgovornosti.
Zoran Pusić, dugogodišnji predstavnik hrvatske ultraljevice, ovih se dana ponovno javio iz svog prepoznatljivog ideološkog zaklona – onog u kojem se moralne lekcije dijele selektivno, a povijesne tragedije koriste kao alat za političku propagandu.
Stavljajući vijenac u spomen na žrtve holokausta, Pusić je izjavio kako „države koje su stekle veliki ugled i moralni kapital na žrtvi svog naroda mogu izroditi režim koji će sve to zaboraviti i ponašati se prema jednom drugom nemoćnom narodu slično kao što su se ponašali nacisti prije 80 i 90 godina.”
Takva izjava, izrečena na mjestu pijeteta i sjećanja na jednu od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva, predstavlja grubo instrumentaliziranje žrtava u svrhu aktualnih političkih obračuna. I to ne bilo kakvih – nego onih duboko obojenih ideološkom pristranošću.
Kad bi mjerila vrijedila jednako za sve
Zamislimo, hipotetski, da isti taj Pusić u nekom ličkom ili banijskom selu polaže vijenac za ubijene Srbe u Drugom svjetskom ratu, pa pritom izjavi kako je žalosno da je narod koji je tada bio žrtva, pedeset godina kasnije počinio genocid u Vukovaru i Srebrenici. Skandal bi bio trenutan i ogroman – i to s pravom.
Jer povezivati nevine žrtve s kasnijim zločinima drugih, samo na temelju etničke ili nacionalne pripadnosti, moralno je neprihvatljivo. To je točno ono protiv čega se navodno bori čitav sektor profesionalnih “ljudskopravaša”.
No takvu izjavu Pusić nikada ne bi dao. Razlog je jednostavan: ultraljevica ima svoju agendu, svoje simpatije i svoje tabu-teme. Njihova osjetljivost nije univerzalna, nego strogo ideološki uvjetovana.
Moralna policija s figom u džepu
Interpretacije povijesnih i aktualnih događaja koje dolaze iz tog kruga ne služe istini, pomirenju ni poštovanju žrtava. One služe isključivo guranju unaprijed zadane naracije – često prepune prešućivanja, dvostrukih mjerila i otvorene propagande.
Upravo ta mutna mješavina selektivne empatije i političkog aktivizma najveća je uvreda svim žrtvama. Jer dok se jedne uzdiže do simbola, druge se prešućuje ili relativizira, ovisno o tome uklapaju li se u poželjnu priču.
Igrati se moralne policije, a pritom tuđe mrtve razvlačiti po ideološkom pločniku kako bi se njihovom krvlju ispisivale jeftine parole – to nije borba za ljudska prava. To je njihova najgrublja zlouporaba.
Izvor:Thomas Bauer
