Pod krinkom “antifašizma”, ista stara pera opet pljuju po zastavi, pjesmi i narodu – jer ništa ih ne boli kao hrvatski ponos.
”Užitak” je čitati njihove tekstove. Ne zato što su pametni, duboki ili argumentirani – nego zato što su iskreni u svojoj mržnji. Mržnji prema svemu što ima hrvatski predznak. Prema zastavi. Prema Domovinskom ratu. Prema pjesmi koja kaže: “Ako ne znaš šta je bilo.”
I zato nije Marko Perković Thompson problem. On je samo okidač.
Problem je što se pri svakom stihu, pri svakom refrenu, pri svakom vijorenju šahovnice – povampire ista lica. Lica koja već desetljećima vode isti rat. Ne protiv fašizma, nego protiv Hrvatske.
Ista ekipa, ista histerija
Kad se pogleda tko prednjači u hajci, sve postaje kristalno jasno.
To nisu izolirani ispadi. To je ideološki obrazac.
Mržnja prerušena u moral
Njihova logika je uvijek ista:
– Hrvatski nacionalni simboli = problem
– Hrvatska pobjeda = mit
– Hrvatski branitelji = smetnja
– Hrvatska pjesma = fašizam
A istodobno, isti ti “moralni arbitri” nemaju problem s:
- jugoslavenskom nostalgijom
- totalitarnim simbolima
- agresorskim narativima
- prešućivanjem komunističkih zločina
To licemjerje više nije ni zamorno – ono je prozirno.
Zašto ih Thompson zapravo boli?
Zato što Thompson ne traži njihovo dopuštenje. Zato što pjeva ono što su pokušali izbrisati.
Zato što podsjeća da narod pamti – čak i kad mediji lažu.
I zato jer, kako pjesma kaže:
“Mirno živim ponosan na svome,
makar nije uvijek sve po mome.”
To je rečenica koja razara cijelu njihovu ideologiju.
