Bio je to rujan 1993. u malom zaseoku Grabovica, pored Jablanice.
Mladenka se nalazila u kući sa svojom obitelji, ocem, majkom, bakom, djedom i dvojicom braće.Tog rujanskog dana nitko od obitelji Zadro nije slutio kakva stravična sudbina iza ugla vreba na njih, kao i na njihove Grabovčane.Mučnu rujansku sparinu odjednom je otjerala smrtna hladnoća koju je sa sobom donio IV. korpus Armije BiH.
Tristo Ćelinih i Cacinih zvijeri napravili su zvjerstvo nezamislivo ni najpomračenijem ljudskom umu.Trideset i troje Grabovčana, Hrvata, mučeno je, zaklano, razapeto, živo spaljeno i silovano.Tijela su završila u Neretvi, a glave su nabijene na kolac.Čuli su se i rafali koji ovog puta nisu bili ispaljivani u zrak, već su poput koplja u Isusovu boku bili ispaljeni u već umorena i izmučena tijela nevinih ljudi. Začulo se kucanje na vratima, kada su dvojica ušla u kuću obitelji Zadro.
Prvo su izveli Mladena, njegovu majku i oca. Mladenka, majka Ljubica, kao i braća Goran i Zoran potražili su zaklon.Čuo se rafal, pa ponovno rafal, zvukovi koji su ulijevali strah u kosti i ledili krv u žilama.Dječak je pretpostavio kakva sudbina je snašla njegova oca, baku i djeda.Smrad smrti širio se selom.
Dječak je zamolio mamu da se sklone zajedno s bratom i sestrom.Majka, baš kao i svaka druga majka tješila se da je to još jedan običan dan s obzirom na to koliko se vojnika izredalo u Grabovici.Majka Ljubica nije ni slutila da su rafali koje je čula ugasili život njene obitelji, kao i njenih susjeda, majci ni na kraj pameti nije bilo da su ona i njena Mladenka iduće koje će stići nezapamćeno zvjerstvo.Vojnici su došli po Ljubicu i Mladenku.Ljubici je tada već bilo jasno kakva sudbina čeka nji i njenu djevojčicu.Prigrlila je tako Ljubica svoju malenu djevojčicu najjače što je mogla.
Dijete je bilo prestrašeno, treslo je, a jadna majka je na sebi osjetila svaki otkucaj srca svoje djevojčice.Ne brini Mladenka, uskoro će sve prestati, prestat će bol, patnja, strah…Malo tijelose tada zauvijek umirilo, srce Mladenks i njene majke ugasio je rafal kojeg je ispucala jedna okrutna, hladnokrvna zvijer.Posljednje misli majke bile su uz malenu Mladenku i dvojicu dječaka koji su izbjegli masakr i postali živi svjedoci nezapamćenog zvjerstva.Mladenka, četverogodišnji anđeo, sada je zajedno sa svojom obitelji na nebu.Od tamo pazi na svoju braću, a njena rodna Grabovica danas ne postoji.
Tamo su samo ostale ruševine kuća koje su nekada bile pune života.Ostala je tuga, bol, jauci i smrt, kao i želja za pravdom koja nije nikada dostigla počinitelje ovog pokolja, a na tu nepravdu nas podsjeti malena Mladenka svakog devetog rujna.O Mladenki danas malo tko zna da je postojala, malo tko zna da je njen mali život obilježen ratom.Ne znaju ljudi da Mladenka nije imala vremena za igru i normalno odrastanje, ne znaju vjerojatno ni da joj je majka svaku uspavanku pjevala sa strahom kao da je posljednja.Tko zna koliko je malo dijete patilo i kako joj se tijelo treslo od straha na svaki zvuk rafala koji je dopirao do njenih ušiju.
Ne pamte ljudi Mladenku, malo tko od vrlih relativizatora i povjesničara zna za muke ovog nedužnog djeteta, kao i njene obitelji. Od Mladenke je ostala samo slika djevojčice s pletenicama u plavoj haljinici kako leži u lovki krvi. Slika koja nas sve tjera da pustimo suzu i da nam se srce raspukne od boli.
To je slika djeteta kojeg se danas malo tko sjeti, djeteta čiji je jedini grijeh bio taj što je bila Hrvatica, a čije su male ruke na putu prema nebu stisle svoju mamu toliko jako da je i sam Bog na nebu pustio suzu. To je priča o Mladenki, djevojčici zbog koje se raspukne i najtvrđe srce, i zbog koje se danas rijeka Neretva smrzne svaki put kad proteče kroz Mladenkinu Grabovicu da je se ne zaboravi…
Izvor:Iva Svaguša/bezcenzure.hr
Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu tzv. Armije BiH Seferu Haliloviću, ali Haaški sud oslobodio ga je optužbi. Po zapovjednoj odgovornosti NITKO NIKADA NIJE ODGOVARAO.
