Masada je drevna utvrda židovskog naroda i svjetski poznat simbol njegova otpora i hrabrosti.
Kad su u 1. st. Rimljani razorili jeruzalemski Hram i okružili Masadu, njezini branitelji počinili su masovno samoubojstvo iz časti – umrli su kao slobodni ljudi sa svojim narodom.
Imamo i mi svoju Masadu. Imamo ih i previše, samo što hrvatske heroje mnogi žele izbrisati iz povijesti.
Možda je u tom smislu najslikovitija i najdublja priča o Gvozdanskom, mjestu koje se je razvilo oko utvrde obitelji Zrinski. Tamo je jednom davno malobrojna, gladna i promrzla skupina hrvatskih vojnika mjesecima pružala otpor nadmoćnome osmanskom osvajaču. Odbijali su Hrvati turske ultimatume i pozive na predaju čak i onda kad su životinje počele ugibati od hladnoće. Napokon, kad su 13. siječnja 1578. osvajači provalili u utvrdu, zatekli su u njoj smrznuta i izgladnjela mrtva tijela hrvatskih branitelja koji su radije umrli kao heroji, nego živjeli kao kukavice.
No, tu priči nije kraj. Onako kako su Hrvati Gvozdanskog na Božić 1577. junački ratovali, toliko kukavički su ih na Božić 1941. ubijali pobunjenici i protivnici neovisne hrvatske države. Tog je Božića u Gvozdanskom – nakon pljačke, paleža, mučenja i silovanja – živote izgubilo 55 nedužnih Hrvatica i Hrvata. A nažalost, nije to malo herojsko hrvatsko mjesto ostalo pošteđeno ni 1991., kad u ime slobode ponovno broji ljudske žrtve.
Izraelska vojska danas prisegu polaže na Masadi, kako ona ne bi ponovno pala. A mi? Znamo li mi uopće za Gvozdansko i što činimo da ono sutra ne padne?
Tomislav Jonjić
crodex.net
