Hrvatska raj za kolumniste, a pomalo i za komuniste – one prikrivene. Smanjuje se demografska mjera pomoći za djecu, ali gradonačelnik zato najavljuje povećanje broja drveća u Zagrebu. Logično, ovdje malo oduzmeš, a tamo koja bukva više. I svi zadovoljni.
Kad sam već kod bukava, refleksivno mi se pred očima pojavio lik markantnog stiliste Ante Tomića. Zašto “stilista”? Tomić je s puno urođenog stila sklepao kolumnu o mojoj, sada već legendarnoj, “olovci” na relaciji Dubrovnik-Zagreb. On je odmah, u stilu podoficira JNA, a zašto se i školovao, shvatio katastrofalne razmjere unošenja opasne olovke u, kako on kaže, “avijun”. piše Zvonimir Hodak u svojoj najnovijoj kolumni.
Pouzdano je, navodno, utvrđeno kako je olovka bila napunjena minobacačkom granatom 120 mm, i to tro-duplo punjenje. Kad se “avijun” iz Dubrovnika digne na 7000 metara visine, okrenem olovku prema Beogradu i pogađam ga.
Božja sreća da je sve otkriveno i tako zaustavljeno… Posumnjalo bi se ponovno na NATO. Naš Ante, kad se već očešao o moju malenkost zbog minobacačke olovke, nije propustio priliku da se stručno “očeše” i o moju kolumnu. On se sav jadan “zgranuo” kako je to sažaljenja vrijedna gomila slova i intelektualno, moralno i stilski jadno i sirovo…” E, ovo o stilu me “strefilo”.
Tu me Ante Tomić demaskirao. Baš u kolumnističkoj sferi Ante je stilom dosegao sam vrh. Evo primjera: “Sve desničare triba iskrcati na stadion u Maksimiru i onda tra, ta, ta…” Vjerojatno ne iz “ubojite” olovke nego iz mitraljeza iz kojeg Tomić ispaljuje gomilu “stilskih” slova u svojim popularnim kolumnama. Ante je usavršio svoj JNA-stil negdje u europskim diplomatskim salonima, valjda odmah čim je završio podoficirske “čkole” u Bileći. Da bi prosječan kolumnist, kao što sam ja, dosegao stilski Olimp, koji je Tomić dobio u podoficirskoj školi, ne bi mu bila dovoljna moja sad već “slavna” olovka. Trebao bi barem jedan puškomitraljez kojim se Ante služi pišući svoje progresivne kolumne.
I na kraju, ako sam malo i ljubomoran na Antišu, onda je to zbog silne popularnosti koju on uživa u Splitu. Na žalost, ja o tome ne mogu ni sanjati čak ni da mi netko baci deset kanti govana na glavu. I kad se Ante, onako usput, sjetio našeg susreta u sudnici Općinskog suda na Dračevcu gdje sam zastupao “jednog groznog pjevača i još goreg upravitelja kazališta”, mogao se isto tako “usput” sjetiti da je on tu parnicu u prvom stupnju izgubio. Ali, što ćeš! Silna popularnost i ode memorija pamćenja. napisao je između ostalog Hodak u svojoj kolumni.
Cijelu kolumnu možete pročitati ovdje.
