Zamislite tu scenu: kasna večer u Zagrebu, gradonačelnik Tomašević sprema se na spavanje, a ispod njegovog stana tisuće ljudi uglas pjevaju:
„Lijepa li si!“ i “Bojnu Čavoglave”
Nema karata, nema zabrane, nema „ugovora s Arenom“. Samo narod koji je odlučio — ako se ne smije u dvorani, pjevat će se pod prozorom!
Jer kad birokrat s megafonom zabrani domoljublje, Hrvati uvijek pronađu mikrofon.
Grad kulture, ali samo „njihove“
Tomašević bi najradije da Zagreb bude grad u kojem se može slaviti sve — osim Hrvatske. Koncerti „regionalnih zvijezda“ prolaze glatko, festivali jugonostalgije se financiraju iz proračuna, ali čim netko zapjeva „Bojnu Čavoglave“, odjednom kreće potraga za rupama u zakonima i „mjerama sigurnosti“.
Zanimljivo je da sigurnosne mjere nikad nisu problem kad pjeva netko tko je devedesetih bježao od bojišta, a ne netko tko je tada stajao na prvoj crti.
Pjesma se ne može zabraniti
Thompson može biti persona non grata u uredima Grada Zagreba, ali ne i u srcima naroda.
Jer pjesmu koju pjevaju tisuće, ne može zabraniti nijedan ured ni potpis.
I ako doista dođe do te zabrane, neka gradonačelnik zna — koncert će se svejedno održati. Samo ne u Areni, nego pod njegovim prozorom.
Bez reflektora, bez scenografije, ali s više duše nego što bi ijedna gradska odluka mogla razumjeti.
Epilog: Zagreb, grad tišine ili grad pjesme?
Možda će Tomica jednog dana shvatiti da je domoljublje — glazbeni žanr koji nikad ne izlazi iz mode.
A do tada, ako krene gasiti mikrofone, narod će mu ih donijeti pod balkon.
Na struju.
Crodex.net
