Najprije Ilija Jandrić pa onda Sergej Trifunović
Prije nekoliko dana Ilija Jandrić, inače novinar kragujevačke N1, je iz čista mira optužio admina stranice ‘Stari Zagreb’ da ustašuje.
Bilo bi dobro da nam Ilija Jandrić kaže i zbog čega i od koga je glavom bez obzira pobjegao iz Sarajeva: zbog ustaša ili zbog njegove sarajevske prijeratne raje?
Tako to biva kad zlo ugostite i kao dobar domaćin pustite u kuću a primjer toga je i kontroverzni srpski glumac Sergej Trifunović.
Jučer je Trifunović, vođen tko zna kojom šizofrenom logikom, u splitski slučaj, ničim izazvan, u igru ubacio ustaše i Juru Francetića.
I tako preko 70 godina. Na desetine, stotine… Jandrića, Trifunovića, Goldsteina, drobilica, kozaračke djece, Dara iz Jasenovca. Laži, mitovi, obmane… Pitaj boga koga i čega sve ne. A sve kako bi se Hrvati upristojili, ponizili, kako bi se za nešto pokajali, i trajno kajali.
Kajanje je identitet koji se Hrvatima nudi bez prekida od 1945. godine. S tim da nam je 1990. godine kao grijeh natovarena i odgovornost za razbijanje Jugoslavije, te potom i odgovornosti za preuveličane pojedinačne zločine počinjene u ratu s hrvatske strane. Nas se stalno ‘suočava’, mi smo svjetski prvaci kajanja i samomržnje.
Stalno nam govore, kaji se, kaji se, kriv si, kriv si.
Al se ja ne kajem, a ni mnogi drugi.
Nemamo mi veze s ničim.
Na žalost, to što ne prihvaćamo nametnute neprijateljske stereotipe o Hrvatima, ne znači da ih ne prihvaća dio Hrvata. Upravo radi toga su nam javnost, kultura, znanost… zagađeni fekalijama jugoslavenskih ostataka.
Malo je zemalja koje imaju toliko jada koji mrze vlastiti narod u okviru kojega su se rodili, a iz kojega su samomržnjom očito iskoračili.
Mnogi bi htjeli biti nešto drugo. Preziru svoje ljude.
Voljeli bi biti Amerikanci, Nijemci… Baš su našli uzore. Mrze se jer su neuspješni. Čak nisu sposobni razmisliti o svemu i donijeti neki svoj zaključak. Mrze sebe pa onda mrze i druge Hrvate.
I ja bih se isto mrzio da sam takav.
Nažalost, mi se nismo oporavili od aristocida nakon 1945. kada su pobijeni najbolji akademici, najsposobniji gospodarstvenici, svi ljudi koji čine slobodnomisleću elitu nekoga naroda. To je ključno.
Dodajte tomu i zabranu provedbe lustracije nakon pada komunizma ili 1995., pa će nam biti jasnije zašto se više od 30 godina vrtimo u začaranom krugu jednih te istih pokvarenih ljudi, nosača partijske knjižice i/ili zajedničarske iskaznice i petokolonaša svih vrsta u politici, obrazovanju, državnoj administraciji, ‘pravosuđu’ i anacionalnim mainstream medijima.
Teško je ovom osvrtu bilo što dodati osim: Bože Svemogući pomozi napaćenomu narodu i podari mu volju, snagu i odlučnost da zakonito iskorijeni vlastiti korov.
Onaj tuđi, koji nas guši, lakše ćemo potom ukloniti i sami.
Lakše bismo mi sve to proveli da to nisu uglavnom diktati izvana.
Pa što ćeš onda.
Trebaš se osloboditi stranoga da bi se oslobodio svoga korova.
Nemoguća misija. Ili…
Dubrovačka republika je također bila izložena diktatima izvana, i to pod stalnom prijetnjom invazije tadašnjih velikih sila Venecije i Turske, ali ipak je uspjela održati svoju slobodu i svoje autohtono državno uređenje i bila je jako uspješna – u usporedbi s drugima.
Danas se cijeli svijet divi njenoj baštini, Dubrovnik je grad čudo za vidjeti.
Da, ali da je netko ubio pola Grada Republike, i pospremio ih u jame, iz nekih čudnovatih razloga, vidio bih kako bi se ponašali ostali, i bi li Dubrovnik bio uspješan, bio to što jest.
I da, stari Dubrovčani nisu imali medije.
Piše:Ivica Granić
