Izbor uredništva

Zašto smo skloni pretpostavljati nekakvu dubinu tamo gdje vidimo samo plićak? Jesmo li svi paranoični?

Zašto smo skloni pretpostavljati nekakvu dubinu tamo gdje vidimo samo plićak i blijede karikature moći? Jesmo li svi paranoični?

Povede li se razgovor o politici velika je vjerojatnost da će završiti s lamentacijom o “dubokoj državi”. Pojam duboka država široko je prihvaćen i postao je dijelom rječnika, premda imamo samo mutnu predstavu o njegovu značenju. Termin duboka država može se odnositi na političku elitu na vlasti, i na neke skrivene aktere koji iz pozadine vuku konce zbivanja, piše Borislav Ristić za Večernji.

Predstavnicima duboke države smatraju se George Soros ili Bill Gates, ali i Ursula von der Leyen ili Joe Biden. Tu odmah nailazimo na problem, jer je teško ove osobe vidjeti kao predstavnike neke duboke države.

Prvo, zato što se radi o javnim osobama, koje se obožavaju naslikavati za medije. Drugo, zato što se radi o osobnostima s karizmom “punjene ptice”, uz koje pojam “dubine” jednostavno ne ide. Zašto onda u razgovorima ipak koristimo taj termin?

Zašto smo skloni pretpostavljati nekakvu dubinu tamo gdje vidimo samo plićak i blijede karikature moći? Jesmo li svi paranoični? Naravno, većina ljudi zna da je “duboka država” samo fraza i da takvo što u stvarnosti ne postoji. Ali, opet, nije teško ni vidjeti zbog čega ljudi sve češće koriste taj termin kada žele objasniti svijet u kojem živimo.

Radi se o tome da je taj svijet odavno napustio one koordinate koje obično koristimo kada želimo nešto razumjeti.

Kako, recimo, objasniti svijet u kojem politička elita sve više liči na samoubilački kult koji sudbinu čovječanstva želi prinijeti na žrtvu zelenoj ideologiji? Kako objasniti objavu rata nizozemskim seljacima u ime dekarbonizacije? Kada nam objašnjavaju kako skakavci i bube mogu biti jednako ukusni kao i prasence ili šnicl. Nešto nam govori da to nije bez vraga, da iza toga mora postojati neka racionalna poanta.

Zašto bi nam netko nudio alternativna rješenja za probleme koje je čovječanstvo odavno već riješilo? Sjećamo se vremena kada su se nudile elektroničke knjige kao zamjena za papirne knjige. Iako nikom normalnom papirne knjige nisu bile nikakav problem. Knjige su optimalno rješenje za pisanu riječ koje je čovječanstvo iznašlo s pojavom kršćanskih kodeksa. Izumi su lijepa stvar, ali samo neki uspiju unaprijediti stara rješenja.

Knjige su, srećom, izdržale taj udar nepotrebnih rješenja za nepostojeći problem. No, bio je to samo početak. Danas imamo poplavu jalovih ideja i čitavu industriju izuma za koja je čovječanstvo odavno pronašlo rješenje. Čini se kao da je većina intelektualnih i materijalnih resursa čovječanstva upregnuto u traganje za rješenjima za probleme koji, u stvari, ne postoje, i čija svrha nikome nije jasna.

Elon Musk je vjerojatno šampion tih niškorist-rješenja.

On je čitav svoj imperij izgradio na fantazijama elite koja je opsjednuta željom da doživi vidjeti kako će izgledati svijet u budućnosti, a ne stvarni ovdje i sada. Oni nude tuđi novac da bi taj svoj san vidjeli ostvaren, a on im nudi iluziju budućeg svijeta. Dok se običan čovjek pita “čemu sve to sve služi, a uz to još i ne radi?”

A upravo na tom sasvim racionalnom pitanju vidimo kako svoje plodno tlo nalazi ideja o “dubokoj državi”. Prirodno je vjerovati kako nas vode ljudi koji su vođeni racionalnim razlozima, a ne dječjim fantazijama. Recepti za nedjeljni ručak od skakavaca i bubašvaba imaju puno više smisla ako pretpostavite da se radi o zavjeri elita koja želi uništiti staru dobru zemljoradnju i vratiti nas na stadij lovaca-sakupljača.

Ono zbog čega nisam pristalica teorije o “dubokoj državi” jest to što ona može na ljude djelovati obeshrabrujuće ili biti izlika. Naime, ako kažemo kako ovim svijetom upravljaju nekakvi moćnici sa zlim planom da stave pod totalnu kontrolu nas obične ljude može biti izgovor da ne učinimo ništa tim povodom. “Ako su oni toliko moćni i zli, što mogu tu učiniti ja, koji sam običan čovjek, bez snage da išta promijenim?”

Pretpostaviti kako ovim svijetom upravlja gomila idiota bila bi poražavajuća spoznaja za sliku čovjeka o samom sebi kao racionalnom biću, iako bi moglo biti otrežnjujuće. No, ako želimo promijeniti stvari, nije nam ni potrebna nikakva posebna spoznaja. Dovoljno je vidjeti da su stvari otišle predaleko i da ih je nužno iz korijena mijenjati.

A teorija o dubokoj državi tu može biti sasvim korisna “radna hipoteza”. Napadati one koji profitiraju od sustava koji od svih nas pravi ne samo idiote, već siromašne idiote, jednako je dobro kao i napadati sam sustav.

Ako ne vidimo istinu, može poslužiti i “plemenita laž”.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button