O cijepljenju možemo govoriti kao o činu ljubavi jedino pod uvjetom da je cjepivo uistinu nužno i potrebno, da je cjepivo djelotvorno i da nije štetno po naše zdravlje. No, možemo li na temelju višemjesečnih iskustava bez većih sumnji potvrditi da nam je cjepivo potrebno, da je djelotvorno i da nije štetno po nas?
Narativ glede cijepljenja jako se promijenio. U početku se isticalo to kako je potrebno cijepiti stariju populaciju i ljude s povećanim zdravstvenim problemima, jer su oni prema riječima struke jedini ozbiljno ugroženi od zaraze Covid 19 virusom, piše Marijan Leko za epohu
Kako smo od toga da treba cijepiti stare i ugrožene došli do toga da treba cijepiti i one najmanje
Nakon što je na snagu stupilo aktivno cijepljenje starije populacije i zdravstveno ugroženih članova našeg društva, u javnosti se polako počela spuštati dobna granica onih koji bi se trebali cijepiti. Zatim su na red došli odrasli, pa nakon njih mladi, pa zatim djeca starija od 12 godina, pa sada, po najnovijim informacijama – djeca starija od 5 godina.
Kako stvari sada stoje dobna granica zasigurno će se još više spustiti. No, ako znamo činjenicu da djeca i mladi uglavnom nisu ugroženi od virusa Covid 19 i ako znamo da će eventualno masovnije cijepljenje djece i mladih imati mali učinak na broj preminulih, opravdano je pitati se, zašto se toliko inzistira na cijepljenju djece i mladih?
Tolikim forsiranjem cijepljenja, koje službeni pandemijski stručnjaci ponavljaju poput neke mantre, u zgodno i nezgodno vrijeme, stvara se dojam da je iz tko zna kojeg razloga, bitna jedino statistika procijepljenosti, a ne zdravlje i cjelovito dobro svakog čovjeka.
Pitanje opravdanosti cjepiva dodatno dobiva na težini, ako znamo da je djelotvornost cjepiva veoma razočaravajuća. Unatoč početnim obećanjima glede učinkovitosti cjepiva, sada možemo sa sigurnošću reći da cjepivo ne čuva od zaraze, ne sprječava prenošenje virusa, nije nikakvo jamstvo da osoba neće završiti na respiratoru, niti je jamstvo na neće preminuti od ili s Covidom.
Očiti nedostatak učinkovitosti pokušava se nadomjestiti s kvantitetom, no iluzorno je očekivati da povećanjem kvantitete nečega što nije dovoljno dobro, možemo pridonijeti kvaliteti. Prva doza cjepiva pokazala se nedjelotvornom za zdravlje, pa se odmah prionulo primjeni druge doze, koja se također pokazala nedovoljno djelotvornom po zdravlje.
Očekivano, ali ipak iznenađujuće, krenulo se s primjenom treće ili takozvane booster doze. U nekim se zemljama čak razmatra i primjena četvrte doze. No, očito je da ni tu nije kraj. S obzirom na goleme količine cjepiva koje su naručile države članice EU, možemo pretpostaviti da se od samoga početka planiralo pojedinoj osobi ubrizgati više doza, što nam je uostalom javno potvrđeno od strane naših najviše pozicioniranih političara.
Dakle, s obzirom na djelotvornost, cjepiva su u velikoj mjeri zakazala.
Gotovo ništa od početka pandemijskoga narativa vezanog za cjepiva nije se pokazalo točnim. Kada promatramo učinak cjepiva, ne možemo, a ne postaviti bolno i dramatično pitanje – jesu li cjepiva zapravo štetna?
Jasno je, što je mnogo puta do sada i istaknuto, da svaki farmaceutski lijek ima i svoje određene nuspojave.
