Vance–Owenov plan formalno je predstavljen kao papir za mir, ali je na terenu shvaćen kao posljednja šansa da se granice iscrtaju krvlju prije nego što se osuše u tinti. Dok se javno govorilo o pregovorima, u stvarnosti se krenulo u utrku s vremenom: tko zauzme – taj poslije “brani stečeno”.
U tom kratkom razdoblju nakon 4. siječnja 1993. armijska struktura u Sarajevu zaključuje da Središnja Bosna mora biti “zaokružena”, a hrvatske enklave slomljene prije nego međunarodni okvir postane obvezujući. Mirovni plan tako postaje ne mir, nego signal za ofenzivu, uz dodatni cinizam da se sve kasnije može pravdati “ratnim kaosom”.
Prvi udar dolazi u siječnju 1993. u području Gornjeg Vakufa/Uskoplja. Napadi na civilne četvrti, minobacačko razaranje i pokušaj presijecanja komunikacija nisu bili incident, nego test: može li se probiti hrvatska obrana i otvoriti put prema Lašvanskoj dolini. Slijede Busovača i okolna sela, gdje se uz borbe pojavljuju i logori, protjerivanja i selektivna ubojstva. Cilj je bio jasan – razbiti teritorijalnu cjelovitost hrvatskih prostora u Središnjoj Bosni i stvoriti uvjete za njihovo trajno iseljavanje, kako bi karta iz pregovora postala karta “stvarnosti”.
Proljeće i ljeto 1993. donose eskalaciju. Travnik ostaje bez većine hrvatskog stanovništva kroz sustavnu kampanju pritiska, uhićenja i zatvaranja. Bugojno u srpnju doživljava potpuni slom hrvatske zajednice: masovna uhićenja, nestanci, logori i likvidacije ratnih zarobljenika. Ovdje se više ne radi o vojnoj nuždi, nego o etničkom preoblikovanju prostora. Paralelno se događaju zločini u Doljanima i okolnim selima u travnju, gdje su civili ubijani bez ikakvog vojnog razloga, osim poruke – ovo više nije vaš kraj.
Jesen 1993. predstavlja kulminaciju brutalnosti. U rujnu se događaju masakri u Grabovici i Uzdolu, s ubijenim civilima, uključujući žene i djecu. Listopad donosi pad Vareša i zločin u Stupnom Dolu – selo je spaljeno, civili pogubljeni, a preostalo stanovništvo protjerano. Ovdje se već otvoreno vidi obrazac: gdje god je hrvatsko stanovništvo ostalo kompaktno, slijedili su napadi, teror i “čišćenje”, kako bi se pregovaračka karta naknadno uskladila s onim što je ostvareno na terenu.
U cijelom tom razdoblju pojavljuju se i strani islamski borci, organizirani u posebne postrojbe, korišteni kao udarna šaka i faktor zastrašivanja. Njihova uloga nije bila samo vojna, nego i simbolička – slanje poruke da se vodi rat bez ograničenja, rat u kojem civil više nije kolateral, nego sredstvo. Strateški cilj bio je stvoriti teritorijalno povezanu, demografski “očišćenu” cjelinu pod jednom političkom kontrolom, kako bi se u konačnici nametnuo model unitarne države, uz minimalnu mogućnost hrvatske autonomije.
Kad se sve zbroji, Vance–Owenov plan nije “izazvao” sukobe, ali je poslužio kao alibi. On je dao vremenski okvir i izgovor za ofenzive koje su već bile planirane. Mirovni papir pretvoren je u ratni kalendar, a Središnja Bosna u poligon za dokazivanje sile. Rezultat nije bio mir, nego stotine mrtvih civila, desetci tisuća protjeranih i trajno promijenjena etnička slika prostora – sve to uz kasniju tvrdnju da se “nije imalo izbora”. Izbor je postojao; samo nije bio izabran.
BIHAĆKI KRAJ: “ENKLAVA” KAO IZGOVOR, TEREN KAO CILJ
Bihaćki kraj u ratnoj naraciji često se prodaje kao čista priča o obrani i preživljavanju, ali stvarnost je, kao i obično u Bosni, bila složenija i mračnija. Nakon Vance–Owenova plana i logike “tko zauzme – zadržava”, bihaćko područje postaje laboratorij jedne posebne strategije: pod krinkom opstanka enklave provodi se unutarnje zaokruživanje teritorija i eliminacija svih koji ne pristaju na centralnu političku i vojnu kontrolu. Ne radi se samo o borbi protiv srpskih snaga izvana, nego o brutalnom sređivanju prostora iznutra.
Prvi ključni lom dolazi 1993. sukobom s tzv. Autonomnom pokrajinom Zapadna Bosna. Obračun s Fikretom Abdićem i njegovim pristašama nije bio samo politički, nego i duboko represivan. Nakon sloma autonomije, slijede masovna uhićenja, logori poput onih u okolici Bihaća, premlaćivanja, likvidacije i kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva. Cilj je bio jasan: ukloniti svaki alternativni politički model unutar bošnjačkog korpusa i pokazati da u “državnom projektu” postoji samo jedna linija poslušnosti.
Paralelno s time, u samom bihaćkom kraju provodi se pritisak na nebošnjačko stanovništvo koje je još ostalo – Srbe i Hrvate. Iako brojčano manje nego u Središnjoj Bosni, i ovdje se bilježe protjerivanja, pljačke, prisilni odlasci i nestanci. Bihać nije trebao multietničnost; trebao je homogenost, jer je homogena enklava lakša za vojnu kontrolu i političko brendiranje prema vani. Priča o “gradu heroju” zahtijevala je čistu pozadinu, bez unutarnjih pukotina.
Šire gledano, u Unsko-sanskom području rat se vodi logikom totalne mobilizacije. Civil i vojnik postaju zamjenjive kategorije, a neposluh se tretira kao izdaja. Postoje svjedočanstva o zločinima nad ratnim zarobljenicima, likvidacijama bez suđenja i “nestancima” onih koji su označeni kao kolaboracionisti ili politički nepodobni. To nije bio kaos bez glave, nego metoda: strah kao alat upravljanja, rat kao sredstvo discipliniranja društva.
Strateški cilj cijelog bihaćkog projekta bio je dvostruk. Prvo, stvoriti potpuno kontrolirani teritorij koji će u međunarodnoj areni služiti kao moralni argument – enklava koja se “sama brani” i zato zaslužuje svaku vrstu političke i vojne potpore. Drugo, ukloniti sve unutarnje prepreke budućem unitarističkom modelu države, bilo da dolaze od Hrvata, Srba ili “krivih” Bošnjaka. Bihać je morao biti monolitan, jer samo takav ima upotrebnu vrijednost u pregovorima.
U konačnici, bihaćki kraj nije izuzetak, nego potvrda obrasca viđenog drugdje. I ovdje je mirovni okvir shvaćen kao prijelazna faza, a ne kao obveza. Ofenzive, logori i represija nisu bile nusprodukt rata, nego njegov svjesni alat. Razlika je samo u narativu: dok su drugi prostori kasnije proglašeni “mrljama”, Bihać je zaštićen mitom. A mit, kako znamo, uvijek najbolje uspijeva ondje gdje se o detaljima previše ne pita.
UNUTARNJA SKLADNOST DŽIHADA: Brisanje bošnjačka opozicije kao uvjet karte iz snova
U ratnom Sarajevu “unutarnja skladnost” nije bila psihološka kategorija nego sigurnosna mjera. Svi koji su odudarali – politički, regionalno, konceptualno – postajali su problem koji se ne rješava raspravom nego uklanjanjem. Oporba nije shvaćana kao demokratski korektiv, nego kao pukotina u projektu koji je tražio monolitnost. U tom okviru milost nije bila slabost, nego luksuz koji se ne može priuštiti dok se karta još crta. Država u nastajanju zamišljena je kao jedna linija zapovijedanja, jedna istina i jedan narativ, bez bočnih glasova koji bi kasnije mogli postati pregovarački uteg.
Cilj je bio ambiciozan do razine geopolitičke fantazije, ali u ratu fantazije često postaju operativni plan. Republika spojena na more, teritorijalno zaokružena preko srednje Bosne i doline Neretve, s Bihaćkom enklavom kao zapadnim sidrom koje se ne smije izgubiti ni pod koju cijenu. Bihać nije bio samo enklava otpora, nego ključna poluga buduće države – dokaz da se može preživjeti izolacija i istodobno argument prema međunarodnim posrednicima. More se nije gledalo kao luksuz, nego kao simbol suvereniteta; bez izlaza na more država je poluproizvod, ovisna i ucjenjiva.
Istodobno se na istoku računalo hladno i dugoročno. Izlaz na Drinu nije se zamišljao kao vojni pothvat, nego kao diplomatski plijen. Logika je bila jednostavna: teren se čisti i homogenizira tamo gdje se može silom, a ondje gdje ne ide – ostavlja se za pregovarački stol. Mirovni planovi nisu doživljavani kao ograničenje, nego kao alat; svaka ofenziva bila je ulaganje u buduću rundu razgovora. Što je karta na terenu “čišća”, to je argument u pregovorima glasniji, a povijest se kasnije prilagođava potrebama pobjednika.
U tom kontekstu brisanje unutarnjih protivnika nije bilo eksces, nego preduvjet. Alternativni projekti, regionalne autonomije, krivi politički naglasci – sve je to smatrano prijetnjom jedinstvu koje je trebalo impresionirati međunarodne posrednike. Država se nije gradila kao kompromis različitih, nego kao konačna verzija jedne vizije. Rat je poslužio da se ta vizija provede bez suvišnih pitanja, a mir je trebao doći tek nakon što se činjenice na terenu pretvore u “realnost” koju će netko drugi samo potvrditi.
Na kraju, cijela konstrukcija počiva na paradoksu: mir se zaziva, ali se odgađa; pregovori se prihvaćaju, ali tek nakon što teren progovori oružjem. Unutarnja skladnost nije značila pomirenje, nego tišinu. A tišina, kad se jednom uspostavi silom, kasnije se vrlo lako prodaje kao konsenzus.
IZLAZ NA SAVU: Karta koja je pala, stigma koja je ostala
Izlaz na Savu nije bio tehničko pitanje, nego strateška opsesija. Izgubljena hrvatska Posavina u tom se planu nije doživljavala kao tragedija saveznika, nego kao otvorena vrata. Pad tog prostora promatran je hladno, gotovo računarski, jer je Sava trebala biti jedan od dva ključna uvjeta za mir – drugi je, naravno, bio teritorijalno zaokružena republika, s pogledom prema moru i diplomatskim apetitim prema Drini. U toj logici nema emocije, nema lojalnosti, ima samo karta. A karta se ne brani kad ne odgovara konačnoj slici.
U tom kontekstu i epizoda s tuzlanskim HOS-om dobiva mračniju konturu. Poslani kao pomoć obrani jednog prostora, završili su kao nijemi svjedoci njegova pada, potom se povukli, presložili lojalnosti i nestali iz priče u trenutku kad je trebalo stati. Posavina je puštena niz vodu bez pucnja onih koji su formalno bili dio zajedničkog otpora. Nije to bio kaos, nego izbor. Kad se linije povlače unaprijed, neke bitke jednostavno nisu predviđene da se vode.
Središnja Bosna u toj slici nije bila samo bojište, nego prepreka. Nju je trebalo pacificirati, slomiti i učiniti prohodnom prije bilo kakvog ozbiljnog mirovnog stola. I tu dolazimo do Ahmića – zločina koji je grozan, neopravdan i po svemu ljudski nedopustiv, ali istodobno i zločina koji je vrlo brzo pretvoren u paradigmatski okvir cijelog jednog rata. Ono što se rijetko spominje jest činjenica da je u toj akciji poginulo i više desetaka pripadnika HVO-a. Taj podatak ne pere krivnju, ali otvara pitanje: kakva je to operacija u kojoj navodni agresor gubi tolik broj ljudi, a selo postaje savršena moralna mina postavljena točno ondje gdje treba?
Upućeni tvrde da se radilo o klasičnoj sačekuši – vojnoj, ali još više propagandnoj. Cilj nije bio samo vojni udar, nego moralni slom. HVO je trebao biti označen kao monstrum, legitiman cilj bez prava na kontekst, bez prava na obranu, bez prava na nijanse. Žene i djeca ostavljeni su kao trajni simbol, a zapovijed je bila rezolutna, lišena svake sumnje: ondje su vojnici, cilj je legitiman, ništa ne smije ostati. I doista, ništa nije ostalo osim stigme koja je prerasla u dogmu.
Od tog trenutka Ahmići postaju mjerna jedinica HVO-a, dok se Trusina, viteška djeca ili Grabovica guraju u zaborav ili kulturu šutnje. Tako je odlučeno u uredničkim sobama zapadnih medija, uz prešutni konsenzus političkih centara moći. Jedan zločin postaje sve, drugi postaju ništa. Povijest se ne piše onim što se dogodilo, nego onim što se ponavlja dok ne postane jedina istina.
Završnica priče odvija se daleko od bojišta, u tihim hodnicima međunarodne pravde. Prema toj verziji, ponuđena je nagodba: povlačenje iz politike u zamjenu za izbjegavanje pritvora. Jer pritvor jednog takvog aktera ne bi bio izoliran čin; on bi povukao za sobom i savjetnike, pokrovitelje i one koji su cijelo vrijeme bili “iza kulisa”. Lakše je bilo zatvoriti poglavlje nego ga otvoriti do kraja. Tako je plan koji je započeo kao karta teritorija završio kao karta odgovornosti – s jasno označenim krivcima i još jasnije zaštićenima.
Ako se sve to složi u jednu liniju, slika postaje neugodno koherentna. Posavina kao žrtvovani prostor, Središnja Bosna kao prepreka koju treba slomiti, Ahmići kao stigma koja se koristi do danas, a međunarodna pravda kao alat selektivnog pamćenja. Nije to priča o jednom zločinu, nego o arhitekturi moći u kojoj su zločini raspoređeni po političkoj upotrebljivosti. I zato ova priča i dalje smrdi – ne po barutu, nego po dogovoru.
Izvor:poskok.info/Ukazivač
