Da su Hrvati u Bosanskoj Posavini koja je u RSu potpuno zaboravljeni, svjedoče oni malobrojni koji su se vratili. U selima u kojima su nekad živjele stotine ljudi, danas samo poneki umirovljenik. Kuće su razrušene, naselja opustošena, a kad čuju priče poput ove i onima koji su se htjeli vratiti entuzijazam splasne.
Donosimo priču jednog Hrvata iz Bosanske Posavine i njegovu priču o mukotrpnoj borbi
Kad je počeo rat, s obitelj je izbjegao iz Dervente u Zagreb. Kad se vratio, sve je pronašao uništeno i spaljeno. Kuću i veliku farmu pilića.
Rečeno mu je da je obnova kuće preduvjet za obnovu farme, no četiri godine nitko ništa nije napravio pa je kuću obnovio sam. Bio je uvjeren da će mu država pomoći da ponovno pokrene posao. Obilazio je Hrvatsku i cijelu BiH, i Federaciju, i Republiku Srpsku, svaki put iznova plaćao projekte i planove, no 18 godina kasnije, nije se dogodilo ama baš ništa.
“Mnogi su dolje napravili kuće, napravili uvjete za život, no povratak tamo nije jednostavan. Nije suradnja sa svim institucijama, s vlašću u Republici Srpskoj onakva kakva bi mogla i trebala biti. Naravno da tu ima opstrukcije i svega drugoga, pogotovo kod ljudi koji se tamo vide u smislu povratka i bilo čega drugoga”, kaže Zvonko Milas državni tajnik Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Fra Mirko Filipović, župnik Župe sv. Franje u Žeravcu, smatra da je s vremenom sve manje interesa da se pomogne onoj maloj skupini ljudi koja još ima interesa, koja još hoće, a kamoli za neke velike pothvate da se vrati 100.000 ljudi koji su prešli Savu.
Sa 150.000 na 25.000 Hrvata
Ovo je sažetak stvarne priče o povratku Hrvata u dio Bosanske Posavine koji se danas nalazi u sastavu entiteta Republike Srpske. Radi se o dvije trećine geografskog dijela regije, a trećina je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Na tom cijelom području prije ratnih zbivanja živjelo je više od 150.000 Hrvata i činili su većinu. Danas, prema popisu stanovništva iz 2013., na cijelom području Republike Srpske živi tek nešto više od 25.000 Hrvata. U Općini Derventa – koja je tema naše priče – prije rata živjelo je njih malo više od 22.000, a prema zadnjem popisu sad ih je gotovo deset puta manje – tek 2500. Stvaran broj onih koji žive ovdje manji je od tisuću.
Prema Iki Staniću Hrvati iz Posavine osjećaju se dvostruko izdanima: „prvi put kada je Posavina pala, a drugi put potpisom u Daytonu. Mnogi tvrde da je Posavina žrtvovana ili da je služila za „potkusurivanje”. A taj osjećaj je naročito pojačan nakon završetka rata kada je realizirano da neće doći do imalo značajnijeg hrvatskog povratka na posavske prostore Republike Srpske. Rezultat toga je dijelom zbog negativnog odnosa lokalnih vlasti prema takvom povratku, a dijelom zbog psihološke barijere. Naime, riječ je prostoru koji je bio većinski hrvatski, za koji se s pravom pretpostavljalo da će biti dijelom hrvatske posavske jedinice i koji je sama međunarodna zajednica, u kontekstu vlastitih korektnih unutrašnjih podjela bh. teritorija, vidjela kao dio takve jedinice. Napokon, Hrvati su tu ratovali ne samo s ciljem da ga obrane od srpske agresije već i s namjerom da osiguraju njegovu transformaciju u hrvatsku posavsku jedinicu unutar BiH. Iz navedenih razloga izuzetno im je teško prihvatiti činjenicu da će povratkom na vlastite etničke prostore doći pod srpsku vlast i de facto biti svedeni na status nacionalne manjine u srpskoj etnopolitičkoj tvorevini .
Postojeći status quo pak kao da odgovara svim političkim elitama u BiH ali i međunarodnoj zajednici. No, ovo „rješenje“ ide na uštrb Hrvata iz BiH. Ipak, pravi i najveći su gubitnici Hrvati Bosanske Posavine i srednje Bosne. Oni najbrže iseljavaju i kao da trebaju tiho nestati. Dugoročne objavljene UN-ove projekcije stanovništva iz 2019. za BiH ozbiljno su upozorenje Hrvatima u BiH kao i ukupnoj budućnosti zemlje, u kojoj će nedostajati stanovništva i radne snage. Kako je stanovništvo temelj svih planiranja i nije obnovljivo samo po sebi, Hrvati BiH moraju planiranje razvoja i obnove stanovništva shvatiti kao primarni interes. Jer će se negativnost svih pokazatelja vezanih uz hrvatsku populaciju u Bosanskoj Posavini i na razini BiH nastaviti i intenzivirati i ubuduće. Iseljavanje i prirodna depopulacija se nikada sami po sebi ne usporavaju, niti zaustavljaju.
Vladajuće hrvatske političke strukture u Hrvatskoj i BiH nisu učinile strateške poteze kojim bi se izbjeglim bosanskoposavskim Hrvatima osigurao nov i primjeren teritorijalni okvir Posavine koji bi iako u minimalnim okvirima odgovarao prostorima povijesne ukorijenjenosti Hrvata u Posavini. Takav prostor bi Hrvatima Posavine omogućio da očuvaju međusobne veze i razvijaju bosanskoposavski segment vlastitog kulturnog identiteta čime bi ostali prepoznatljivom zajednicom unutar nacionalnog hrvatstva. Danas je taj kulturni identitet međutim sveden na poneki KUD u dijaspori i folklornu tradiciju, što je pohvalno ali ni blizu dovoljno.
Hrvati su danas svoje posavske prostore zapravo izgubili ne samo politički, nego i etnički, ali i kulturološki. Naime, za politički razvoj u Bosanskoj Posavini svatko može naći nekog krivca izvana i alibi da se nije moglo bolje, za iseljavanje se pak ne može prozivati iseljene, ali ono što se nikako ne može opravdati je da nije učinjeno dovoljno da se posavski identitet Hrvata adekvatno njeguje i zadrži.
Iz povijesti znamo da je narod bez kulture, narod bez budućnosti. Scenarij potpunog demografskog sloma Hrvata u Posavini dakako ne mora nužno biti jedina stvarnost koja nas čeka. No zadnji je čas da se poduzmu konkretne demografske i revitalizacijske mjere koje su nisu samo političke prirode. Naime, smatramo da je kultura jača od politike i da obnova Posavine treba početi kulturološkim pristupom i to upravo onako kako su se branili hrvatski identitet i nacija u 19. stoljeću – putem kulture shvaćene u širem smislu. Ovaj tekst je i jedna vrsta apela, kao i inicijative kako to ostvariti.
crodex.net
