Svi znaju za Jasenovac i neke druge logore iz II. svjetskog rata, ali “nitko” ne zna za srpske koncentracijske logore iz hrvatskog Domovinskog rata, kroz koje je prošlo oko 30.000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, od kojih je, kako reče Danijel Rehak, hrvatska država priznala njih tek nešto više od osam tisuća!
Kada je 14.kolovoza obilježena 32. godišnjica od velike razmjene logoraša kod Nemetina, u kojoj je na slobodu iz zarobljeništva pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila, opet ista priča – ti srpski logori kao da nisu ni postojali, jer i prigodom ove obljetnice ponovno su izostali najviši predstavnici državnog političkog vrha, koji se naprosto guraju tko će prije i više govoriti na mjestima gdje su bili ustaški i ini logori iz II. svjetskog rata. Zar su ovi koje su organizirali Srbi, Crnogorci i domaće izdajice, i u njima maltretirali, ubijali i mučili nevine Hrvate, prije svega žene, djecu i starce manje vrijedni, da ih se niti nakon toliko godina ni ne istražuje?
Naime, danas postoji na tisuće svjedoka koji itekako mogu potvrditi zlodjela koja su činjena u tim srpsko-fašističkim logorima, ali nema interesa ni da se javno sasluša te jadne ljude, a još manje da se podigne Memorijalni centar poput Jasenovca.
Eto, neki Pupovac, neka Documenta, neki Frljić, neki Pilsel, neki Čičak, neki Pusić i tko zna kako se sve ne zovu svi ti ljudi i sve te “humanitarne” organizacije koje su bore “za svaku žrtvu” očito nemaju pojma što se događalo u vrijeme srpske agresije, odnosno kako su i na koje sve načine mučeni nevini Hrvati. Da smo kojim slučajem izgubili hrvatski Domovinski rat u srpsko-fašističkim logorima ne bi bilo 30.000 ljudi, već valjda i milijun!
Mnogi se prave da toga nisu svjesni, pa marginaliziraju i neprestano podmeću “igre bez granice”, u čemu je pravi velemajstor najveći Srbin među Srbima Milorad Pupovac. Pogledajte malo fotografije iz srpskih logora. Tamo ćete vidjeti kako su Srbi držali Hrvate kao stoku. A o tome možete čitati i u knjizi “Glava dolje, ruke na leđa” dr. Juraja Njavre, ali i u niz drugih knjiga koje su napisali sami sudionici ovih sramnih događanja. Najgore od svega je i to što djeca u školi ne uče o srpskim koncentracijskim logorima, ali moraju znati za svaki iz II. svjetskog rata.
Prigodom obilježavanja Dana logoraša u Nemetinu, posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković – Mladi Jastreb uz ostalo je rekao da “nakon 32 godine ponovno jedni drugima pričamo što nam se dogodilo” te da je “nedopustivo da oni koji su nam činili zlo, danas slobodno šeću pored nas i upiru prstom u nas kao da smo mi ti koji su činili zločine”.
Srbi su imali strašne logore za Hrvate i u Bosni i Hercegovini, Crnogorci u Morinju. Što o tome znaju djeca u školi? Znaju o Jasenovcu, a ne znaju da je nedaleko toga mjesta bio također strašan logor za Hrvate i u vrijeme Domovinskog rata, u Staroj Gradiški.
Činjenica je da se istina o hrvatskom Domovinskom ratu kontinuirano marginalizira i prešućuje. A hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji neprestano traže i zahtijevaju – istinu.
Nakon što je prošla još jedna obljetnica razmjene logoraša, sada očekujemo da će jedna Vesna Teršelič ili ekstremni provokator ala Frljić ponovno dobiti neko odličje, za zasluge u prešućivanju, blaćenju i marginaliziranju hrvatskog Domovinskog rata.
Predsjedniče Republike, vi ste na potezu.
