Senfovi Možemaši najavili su se u kampanji s parolom “Novi ljudi. S novim ljudima došli su i novi eksperimenti – a narod postaje laboratorijski miš. Ah, što će jadni radikalni eko-socijalisti kad ih uhvati dosada? Kad stvarno više nemaju što raditi (a što bi se uopće moglo, sve je valjda već uređeno!), tada kreću – eksperimentirati. Da, baš tako. A s kim bi drugo, nego s narodom, tim vječitim i podložnim “pokusnim kunićima” za socijalne eksperimente.
Što je sljedeće na dnevnom meniju eksperimenata?
Malo ga štrcnuti s cjepivima, čisto da se “osvježi”. Malo mu “prilagoditi” spol barem jednom godišnje, da vidimo što će se dogoditi. I, zašto ne, promijeniti smjer prometa dva-tri puta dnevno – idealno baš kad se ljudi pokušavaju vratiti kući sa radnog mjesta ili kad djeca idu u školu. Jer što bi narod, ako ne malo neizvjesnosti u svakodnevici? Na kraju krajeva, nije li život začinjen revolucionarnim nelogičnostima puno zabavniji? A narod? Narod šuti. Gleda i trpi. I što se događa? Naravno, socijalisti i yugozomboidi nastavljaju dalje, još odlučniji u svojim “inovativnim” metodama. Jer, realno, kad vide da se malo tko buni i da ih čak i dalje biraju, zašto stati? I, zapravo, zašto i ne bi – kad, ruku na srce, ništa drugo ionako ne znaju raditi. Osim, naravno, sabotirati promet, kao što su nekoć revolucionarno dizali pruge u zrak, valjali se na asfaltu zbog jednog drveta ili, kao sada, mijenjali smjer ulice više puta dnevno. Sve to je sabotaža infrastrukture koju koriste stvarni radnici, a ne socijalistički radikalni utopisti – čista sabotaža, samo u drugačijem obliku. A sve to pod krilaticom “Mi smo novi ljudi.” Novi ljudi s novim idejama.
Samo, ti “novi ljudi” i nisu neka nova pojava, zar ne?
Još 1945. godine neki “novi ljudi” došli su sa socijalističkim idejama u Zagreb, i tada, hm, stvari baš i nisu krenule nabolje. Svi znamo kako je to završilo – kaosom, patnjom i raspadom sustava sve do hiperinflacije. Ali tko mari za povijest? Osim oni koji se bave sa real-ekonomijom, Tako smo sada, izgleda, opet na početku – nova generacija “novih ljudi” ponovno ponavlja stare socijalističke eksperimente, uvjerena da će ovaj put sve biti drugačije. I dok narod strpljivo čeka rasplet, jedino pitanje koje ostaje jest – tko će opet platiti cijenu? Naravno, narod. Onaj isti narod koji ih je birao jer je povjerovao u socijalističku plansku utopiju, a ne u slobodnu ekonomiju koja funkcionira na realnim brojkama i vrijednostima. Došlo je vrijeme da biramo između socijalizma i slobode.
Izvor:Robert Špehar
