Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati”, kaže Krist u Svetom Pismu
Gledajući jedno ponešto starije predavanje pokojnog britanskog filozofa Rogera Scrutona, došli smo do zanimljive opservacije.
Predavanje je, naime, održano 2012. godine, a jedno od pitanja iz publike pri njegovom kraju zatražilo je Scrutonovo mišljenje o feminističkom poticanju na korištenje ženskih zamjenica umjesto muških u esejima, tekstovima, službenim dokumentima i sl.
Zašto bismo, pitali su se tada feministi, a priori koristili muške zamjenice u svom formalnom govoru – ne predstavlja li to nesvjesno prihvaćanje ostataka zastarjelog i rigidnog patrijarhata?
Scrutonov odgovor bazirao se na generalnom konzervativnom pogledu koji kaže da nagle promjene takve aktivističke vrste u sebi uvijek sadrže rizik neplaniranih posljedica, kao što je gubitak nekih naših vrijednosti koje nismo spremni otpustiti, a čije otpuštanje bi moglo biti pogubno i za samo društvo.
Perspektive se razlikuju, pa će tako i ovu scrutonovsko konzervativnu koju mi držimo ispravnom netko drugi s drukčijim premisama smatrati pogrešnom, jer će, primjerice, prioritet dati nulificiranju nepotrebnih društvenih načela ispred zadržavanja onih potrebnih.
Međutim, ono što Scruton niti bilo tko drugi u toj sobi davne 2012. nisu mogli predvidjeti jest u što će se prohtjevi o kojima su tada diskutirali pretvoriti kroz sljedećih 10 godina. Tadašnja naizgled apstraktna pitanja o učestalosti muško-ženskih zamjenica bila su sjeme koje je danas proklijalalo u plod rodne ideologije, odnosno u zakonsko nametanje korištenja niza izmišljenih Novogovornih zamjenica koji reprezentiraju niz izmišljenih rodova.
I sami se sjećamo svojih osobnih rasprava iz pred-covid godina u kojima bismo često čuli pitanje “zašto se toliko zamarate jezičnim začkoljicama kao što su spolne zamjenice i sl.”, na što bismo u pravilu odgovorili “jer znamo da pristajanje na takvo osvajanje jezičnog terena neće učiniti da revolucija stane tamo gdje ideolozi lažu da će stati, već će neizbježno potaknuti njihove sve radikalnije zahtjeve u budućnosti”.
Nažalost, tako je i bilo. Pojedinci koji se 2012. nisu slagali sa Scrutonom zbog njegovih “nazadnih stavova” danas mogu uživati u revoluciji koja je između ostalog proždrla i podosta njihovih suboraca.
Poznati slučaj proslavljene feministkinje J. K. Rowling zorno ilustrira postupnu ali sigurnu radikalizaciju progresivnog narativa, a isto vidimo i u odbacivanju nekadašnjeg zaštitnog lica LGB pokreta, legendarne tenisačice Martine Navratilove, koja je naknadnim dodavanjem abecede na taj pokret svedena, koristeći se progresivnom retorikom, na ništa više od “transfobne terfice”.
“Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati”, kaže Krist u Svetom Pismu, savršeno prokazujući strateški obrazac progresivne revolucije.
Ona je, naime, desetljećima na sva zvona zvonila o slobodi pojedinca, o lišavanju okova rigidnog tradicionalno-patrijarhalnog društva, o važnosti različitosti i sl., da bi preuzimanjem kormila duha vremena svoju navodnu toleranciju ubrzo smijenila dogmatizmom najtvrđeg parareligioznog oblika.
Za razliku od “netolerantnog” kršćanstva koje inzistira na ljubavi upravo prema onima koji su najviše zastranili, progresivna parareligija zastranjenje vidi u svakome tko i na koji način odstupi od njihovog sveprožimajućeg i permanentno radikalizirajućeg pravovjerja, te zagovara odstranjenje takvih (preko tzv. kulture otkazivanja) iz javnog života.
Rene Girard velik je dio svoje karijere posvetio prokazivanju tzv. *društvenog mimetizma*, odnosno spiralnog zapadanja sve većeg broja ljudi u masovnu psihozu nasilja i projiciranja svih svojih nezadovoljstva na manjinu krivovjernika. Ta se spirala u pravilu produbljuje sve dok ne dođe do svojevrsne kulminacije, nakon koje slijedi žrtvovanje krivovjernika iz kojeg masa crpi katarzu, nanovo se povezuje i na tim krvavim temeljima izgrađuje svoj (kratkotrajni) mir.
Osim krvavog 20. stoljeća, koje se uvelike može promatrati kao 100 godina empirijske potvrde Girardovih mimetičkih teza, obrise tih kolektivnih manija sve češće gledamo i danas.
“Antivakseri” su tako samim svojim postojanjem prošlih godina bili odgovorni za smrt svojih sugrađana, no to je samo jedna u nizu suvremenih reinkarnacija srednjovjekovnog krivovjerja, pa osim antivakserom danas pucanjem prsta možete postati i nacionalist, rasist, transfob, ekstremni desničar, islamofob itd. – sve s ciljem da preko vašeg virtualno usmrćenog tijela zajednica progresivaca može dodatno ojačati svoje međusobne veze i vjeru u ispravnost revolucije.
Skrhali smo Boga, rekao je Nietzsche, no Njegovo mjesto nije ostalo prazno, već smo ga popunili zmijama koje su gmizale po Njegovim ruševinama. Onima koji i danas vjeruju u spomenutu progresivnu revoluciju postavili bismo pitanje postoji li i gdje je njihova granica?
Ne boje li se da će taj rapidno mijenjajući sustav vrijednosti koji su prihvatili u jednom trenutku zagrabiti i u neko od njihovih fundamentalnih uvjerenja, ostavljajući ih tako u nezahvalnoj dilemi prihvaćanja nove pravovjerne nebuloze ili pada u proždiruća usta svoje revolucijske majke?
Izvor: Sapere Aude
