U podcastu ”Gdje si bio ’91” prisjetite se bitke za Vukovar kroz oči jednog od najvećih živućih heroja te bitke – Nikice Burića “Samoborca”.
‘Momci, ovdje se gine, rat je, granate padaju. Sutra ujutro ćete na položaje, netko na Sajmište, Mitnicu, Borovo…’, rekli su zapovjednici obrane Vukovara grupi mladića koji su 1991. došli do Bogdanovaca autobusom, a onda kukuruznim putem pješice ušli u grad heroj. Drugačije se nije moglo.
Među tih 40-50 momaka bio je i Nikica Burić iz Samobora, koji će uskoro kao 33-godišnjak postati jedan od ključnih ljudi obrane Vukovara i čovjek kojega slijede gotovo golobradi vojnici. Nadimak Samoborac proširilo se prvom crtom obrane Hrvatske vrlo brzo, a njegova ratna priča od samog dolaska u Vukovar do posljednjeg dana je fascinantna. Bez pretjerivanja je riječ o filmskoj storiji, na trenutke i nevjerojatnoj.
“Ti si iz Legije stranaca? Ne, ja sam iz Samobora”
U bitci za Vukovar pokazao je neviđenu hrabrost i nevjerojatnu ratnu vještinu. Toliku da ga je jedan od suboraca na početku pitao “Je li on došao iz Legije stranaca?” na što mu je Samoborac mrtav hladan odgovorio “Ne, iz Samobora.”
– Gdje ti je to? – upitao je drugi ratnik.
– Jesi čuo za Zagreb? E, pa Zagreb je kraj Samobora – odgovorio mu je Nikica i dobio nadimak Samoborac, koje se vrlo brzo proširilo prvom crtom obrane Hrvatske.
Uvijek prvi u najsloženijim akcijama “čišćenja” na najtežem gradskom bojištu – Sajmištu. Borio se rame uz rame s HOS-ovcima. Jedan od njih, Damir Markuš – Kutina u svojoj knjizi zapisao je da je u Vukovaru imao 2 Boga, jednog na nebu, a drugi je bio Samoborac.
Posljednji zapovjednik koji je napustio Vukovar
Nikica Burić – Samoborac koji tijekom obrane Vukovara gotovo nikada nije pokazao emocije, učinio je to tek prilikom odlaska iz Vukovara. Samo je tada, kaže, zaplakao. Samoborac je jedan od rijetkih branitelja koji je odlazak u proboj odgađao do posljednje sekunde jer je sve do kraja ustrajao u želji da obrani tada već gotovo sravnjen grad, iako više nije imao s kim, a nije imao niti s čim.
Kalvarija prilikom proboja
Izvlačenje iz Vukovara bilo je mukotrpno i kroz minska polja potrajao je pet dana.
“Sjećam se da smo prelazili Vuku, a onda je u jednom trenutku kolona stala. Zvao sam preko motorole, no baterije su se ispraznile pa sam je bacio. Otišao sam naprijed i vidio nešto što nisam nikada… Čovjek koji je zaustavio kolonu spavao je na nogama, stojećki. Zbog tog zastoja, ovi koji su bili naprijed su otišli, a među nama nitko nije bio iz Vukovara i nitko od nas nije znao put. Bilo je strašno hladno, -5 stupnjeva pa sam ih malo tjerao na tjelovježbu. Hodao sam naprijed pazeći jednim okom na mine, a drugim na letnike kojih je bilo sa svih strana. Jedino nam je vrijeme išlo na ruku, vidljivost je bila slaba i mislim da nas je to u konačnici i spasilo. U jednom trenutku magla se digla i tada smo naletjeli na tablu Petrovci, a ja sam znao da ih drže četnici. Vidjeli smo ih kako piju i nešto vrte na ražnju. U nastavku smo zaobišli Nuštar jer nisam znao tko ga drži, pa sam krenuo prema Vinkovcima. Odjednom sam vidio minu tzv. zvijezdu i odlučio sam nas povesti drugim pravcem. Tada smo začuli glasove… Pomislio sam da su to četnici. Pred nama su se pojavila trojica, a na moje pitanje tko ste, jedan od njih je odgovorio ‘Hrvatska vojska’. Kad mi se približio, vidio sam da je to Hijena, a i on je mene prepoznao iako sam bio zarastao, neobrijan i neuredan. Tako smo se spasili i otišli u Vinkovce.”
Preživio je pakao rata, koji je nakon Vukovara nastavio u krvavim borbama na Maslenici i u Bosni i Hercegovini. Ipak, u ova dva sata osvrnuo se samo na događaje vezane uz početak njegovog ratnog puta odnosno 1991. godinu.
