»Bosna i Hercegovina druga je domovina hrvatskoga naroda, gdje je on u formalno-pravnom smislu konstitutivan narod, ali stvarnost na terenu je znatno drugačija zbog poslijeratne politike dijela bošnjačkih političara«, navodi dvostruki doktor znanosti, povjesničar i pravni stručnjak s osječke podružnice Instituta »Ivo Pilar« Miljenko Brekalo.
Ni u ljetnim mjesecima iz fokusa javnosti ne izmiče neriješeno hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, kao i problem višegodišnjih puzećih prekrajanja Daytonskoga sporazuma na štetu Hrvata. Logikom Daytonskoga sporazuma, kojim su okončana ratna zbivanja devedesetih, Hrvatska, kao jedna od njegovih supotpisnica, itekako je pozvana »miješati se« u unutarnja pitanja BiH, posebno ako se pod krinkom tzv. građanske opcije Hrvate od konstitutivnoga naroda pretvara u nacionalnu manjinu. Zašto se opstojnost Hrvata u BiH itekako tiče građana Republike Hrvatske, pokazali su i ne tako davni pokušaji zaustavljanja projekta gradnje Pelješkoga mosta, koji su inicirali upravo zagovornici »građanske BiH«. Što Hrvati u BiH znače za Hrvatsku u diplomatskom i geostrateškom smislu, za Glas Koncila pristao je analizirati dr.Miljenko Brekalo.
Započnimo s načelnim pitanjem. Zašto je u diplomatskom i geostrateškom smislu građanima Republike Hrvatske važna konstitutivnost i općenito snaga Hrvata u BiH?
Bosna i Hercegovina druga je domovina hrvatskoga naroda, gdje je on u formalno-pravnom smislu konstitutivan narod, ali stvarnost na terenu znatno je drugačija zbog poslijeratne politike dijela bošnjačkih političara koji pod svaku cijenu nastoje nametnuti političke procese koji vode prema iseljavanju Hrvata s njihovih višestoljetnih ognjišta. Kao što je poznato, Hrvati predstavljaju apsolutnu većinu u zapadnoj Hercegovini i jugozapadnoj Bosni, na područjima koji izravno graniče s Republikom Hrvatskom, gdje je njezin državni teritorij najuži. Važnost opstanka Hrvata na tom području došao je do izražaja u Domovinskom ratu, kada su Hrvati u značajnoj mjeri spriječili amputaciju hrvatskoga državnoga teritorija i izlazak pobunjenih Srba i JNA na Jadransko more, odnosno cjelovitu okupaciju Dalmacije. Međutim, potrebno je napomenuti da Hrvati u BiH žive i na području istočne Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine, gdje nakon Domovinskoga rata više ne predstavljaju većinu, ali je važan njihov doprinos u obrani suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Republike Hrvatske i BiH.»Eventualnim ulaskom BiH u Europsku uniju, situacija za Hrvate bit će gora, postojeća situacija bit će politički konzervirana bez mogućnosti artikuliranja esencijalnih političkih interesa Hrvata, njihova konstitutivnost ostat će samo misaona imenica u političkoj areni EU-a.«
Akademik Vlado Majstorović i ja uredili smo zbornik radova s Međunarodne konferencije »Posavina u obrani suverenosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine«, koja je održana u siječnju 2020. u Orašju. Sadržaj zbornika nedvojbeno upozorava na veliku ulogu Hrvata s toga područja u obrani BiH, kao i sprječavanju ulaska pobunjenih Srba i JNA u Hrvatsku na području Županje. Potrebno je istaknuti da su se u prvim početcima Domovinskoga rata, na području Bosanske Posavine događale najžešće borbe s najvećom ratnom dinamikom i intenzitetom borbenih djelovanja hrvatskih oružanih snaga protiv dijela pobunjenih Srba i JNA u BiH. Bosanska Posavina nalazi se na prostoru gdje je Srbija izravno graničila s okupiranim dijelovima Republike Hrvatske, zbog čega su pobunjeni Srbi i JNA imali neograničenu logističku potporu u naoružanju, borbenoj tehnici i ljudstvu. Zbog toga je pred braniteljima i nositeljima civilne vlasti bila odgovorna i složena zadaća organizirati obranu, gdje su Orašje i okolna sela ostali jedina neosvojena hrvatska enklava tijekom Domovinskoga rata u Bosanskoj Posavini. Tijekom velikosrpske agresije nacionalna struktura pučanstva na području Bosanske Posavine radikalno je promijenjena u korist pobunjenih Srba, protjerano je više od sto tisuća Hrvata u Republiku Hrvatsku i treće zemlje, što može biti velik sigurnosni problem za Republiku Hrvatsku u budućnosti.
Dakle, niti teza o navodnoj agresivnoj politici Hrvatske u vrijeme Franje Tuđmana, što često možemo čuti od lijevoga političkoga spektra, ne drži vodu…
Lijevi politički spektar nije tvorac teze da je Tuđman provodio nacionalističku politiku prema BiH, to su izjavili pojedinci koji se žele prikazati kao ljevičari, a u stvarnosti su jugonostalgičari ili u znatnijom mjeri pobornici velikosrpske ideje. Svima je zajedničko da su bili rezidenti bivšega sigurnosnoga sustava SFRJ, naročito vojne službe KOS-a. Opravdano se postavlja pitanje koliko su oni danas distancirani od sigurnosnoga sustava susjedne Republike Srbije, koja pošto-poto nastoji diskreditirati oficijelnu politiku RH bez obzira na politički blok kojemu ona pripada. S druge strane, postoji znatan broj političara lijeve provenijencije koji aktivno podupiru Hrvate u BiH. Svijetli je primjer aktualni predsjednik Republike Hrvatske koji se uvijek afirmativno postavio kada su bile krizne situacije za Hrvate u BiH. Isto tako, bivši političar lijeve provenijencije, danas ustavni sudac dr. Mato Arlović, duži niz godina u svojim znanstvenim raspravama, znanstvenim člancima i knjigama na znanstvenoj razini upozorava na nedopustiv ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH, što dokazuje i njegova recentna knjiga »Posavina u obrani konstitutivnosti Bosne i Hercegovine«, koja je ove godine izišla u izdanju Instituta »Ivo Pilar«, a ja sam joj urednik. Važan Arlovićev doprinos je i njegova prijašnja knjiga »Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine«, koju sam recenzirao. Dakle, Hrvate u BiH podupiru i lijevi i desni, odnosno sve hrvatske političke opcije gdje je HDZ imao dominantnu, ali ne i isključivu ulogu.
Što za Hrvate znači »građanska BiH«?
Postojeći ustavno-pravni status BiH je neodrživ, svaka politička inicijativa dobro je došla, ona ide u prilog Hrvata da se izbore za svoju konstitutivnost i ravnopravnost, što sada nije slučaj. Smatram da je BiH nužno konfederalizirati ili federalizirati, pri čemu će sva tri konstitutivna naroda i manjine ostvariti punu demokraciju, odnosno mogućnost ravnopravnosti u kreiranju unutarnje i vanjske politike BiH, što zbog koncepta bošnjačke politike o stvaranju tzv. građanske BiH nije slučaj. Naime, ovaj bošnjački koncept je put u tiraniju, gdje bi Bošnjaci trebali postati dominantan narod, svima koji se iole razumiju u geopolitiku »ex Jugoslavije« to je izvrsno jasno. Zbog takve bošnjačke politike, Hrvati, djelomično i Srbi posljednjih dvadeset godina bilježe negativne demografske trendove, velik broj mladih je iselio, što ima izravne refleksije na gospodarske trendove na područjima gdje Hrvati žive.
Je li hrvatska vanjska politika glede pokušaja tihih i puzećih revizija Daytonskoga sporazuma nekoherentna?
Hrvatska vanjska politika u znatnoj mjeri tapka u mjestu kada su u pitanju Hrvati u BiH, oni koji kreiraju njezinu strategiju moraju u prvi plan staviti Hrvate. S druge strane, moraju se fokusirati na hrvatsku dijasporu koja ima goleme znanstvene, gospodarske i ine potencijale koje treba staviti u funkciju izgradnje moderne hrvatske države, što dosada nije bio slučaj. Ne smije konačan cilj biti članstvo u EU-u, odnosno politika podilaženja političkim ciljevima iz Bruxellesa, koji vrlo često pogoduju razvijenim članicama EU-a. Treba pogledati što Mađarska čini prema svojim sunarodnjacima u Hrvatskoj, Srbiji i Rumunjskoj. Treba usporediti što su Mađari, a što Hrvati povukli iz financijskih fondova EU-a. Mi kaskamo u odnosu na njih, a neke njihove modele mogli bismo preslikati na hrvatski nacionalni korpus u BiH. Pomoć na kulturnom, znanstvenom, gospodarskom i nekom drugom planu Hrvatima u BiH ne ugrožava druga dva konstitutivna naroda te nije protivna pravnoj stečevini EU-a.
Koliko su realne zamisli o integraciji BiH u EU kao modelu rješavanja hrvatskoga pitanja u BiH?
Eventualnim ulaskom BiH u Europsku uniju bit će situacija za Hrvate gora, postojeća situacija bit će politički konzervirana bez mogućnosti artikuliranja esencijalnih političkih interesa Hrvata, njihova konstitutivnost ostat će samo misaona imenica u političkoj areni EU-a.
Kakav je općenito utjecaj međunarodnih silnica na BiH i može li tako iznutra nesložna država opstati bez međunarodnoga pritiska? Osim europske i američke politike, kakav utjecaj na BiH mogu imati Rusija i Kina, kao i »geopolitički igrači« koji na tom prostoru nisu bili prisutni u vrijeme potpisivanja Daytonskoga sporazuma?
Međunarodni politički čimbenici koji kreiraju političke procese u BiH primarno dolaze iz Turske i Rusije, a SAD i EU u znatnoj mjeri politički su distancirani. Realna je opasnost, ako se zadrži sadašnja politička pat-pozicija, da BiH do krajnjih granica postane disfunkcionalna država u kojoj ne će biti pravne i svake druge sigurnosti za Hrvate i pojedine nacionalne manjine. Naime, evidentna je politička hegemonija Bošnjaka, zbog toga ne treba čuditi činjenica da Milorad Dodik planira održati referendum temeljem kojega bi stvorio pravnu osnovu za odcjepljenje Republike Srpske. Međunarodni politički čimbenici trebaju biti svjesni činjenice da ozbiljno treba revidirati Daytonski sporazum, odnosno BiH treba preurediti u saveznu državu gdje će savezna vlada biti nositelj suverenosti, a vlade konstitutivnih jedinica u federaciji trebale bi imati ovlasti neovisno o federalnoj vlasti. To je jedini model opstanka BIH, sve drugo vodi u raspad državne zajednice ili, u najgorem slučaju, u novi rat…
Što konkretno znače ruski i turski utjecaji? Je li pasivnost EU-a prema BiH povezana s potencijalnim turskim ucjenama glede migrantskoga pitanja?
»Međunarodni politički čimbenici trebaju biti svjesni činjenice da ozbiljno treba revidirati Daytonski sporazum, odnosno BiH treba preurediti u saveznu državu gdje će savezna vlada biti nositelj suverenosti, a vlade konstitutivnih jedinica u federaciji trebale bi imati ovlasti neovisno o federalnoj vlasti. Sve drugo vodi u raspad državne zajednice ili u najgorem slučaju u novi rat«
Ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan vrlo su pragmatični, lukavi i odlučni političari koji su spremni poduzeti radikalne političke poteze, pa čak i upotrijebiti oružane snage prigodom postizanja svojih političkih ciljeva. Posljednjih godina bilježimo njihovu blisku političku suradnju, naročito nakon što se Rusija umiješala u građanskom ratu u Siriji. Rat u Siriji doveo je do izbijanja izbjegličko-migrantske krize, pri čemu je Turska postala jedan od odlučujućih političkih čimbenika. Erdogan je izvrsno iskoristio krizu ucjenjujući Europsku uniju od koje je dobio znatna financijska sredstva za zbrinjavanje izbjeglica. S druge strane distancirao se od SAD-a, a distanca se posebno pokazala prilikom kupovine ruskoga raketnog sustava S-400. Naime, treba imati u vidu da Erdoganova vanjska politika počiva na neoosmanizmu, prema kojemu Turska treba zadržati ili dodatno ojačati svoju prisutnost u zemljama koje su bile dijelovi bivšega Osmanskoga Carstva. Upravo ta činjenica ide u prilog kreatorima bošnjačke politike koji su protiv federalizacije ili konfederalizacije BiH; osokoljeni turskom političkom i financijskom potporom, zagovaraju koncept građanske države, pri čemu bi bošnjačka uloga bila dominantna s tendencijom demografskoga pada druga dva konstitutivna naroda, naročito Hrvata kao najmanjega naroda. Nadalje, Rusija i Turska su pronašli zajedničke političke interese u Siriji, a postoji realna opasnost da se to dogodi i u BiH. Opće je poznata činjenica da u Republici Srpskoj vrlo često borave razni ruski politički eksperti koji pri tome obvezatno uključuju političke mentore iz Beograda, svakodnevno smo svjedoci te političke simbioze toga pravoslavnoga političkoga trojstva.
Kada smo dogovarali ovaj intervju, spomenuli ste i projekt u Mostaru u kojem sudjelujete. Možete li našim čitateljima kazati nešto više o tome?
Prema uzoru na odrađeni projekt »Pax Croatorum – narušene vrijednosti Domovinskoga rata« koji sam zajedno s članovima Udruge hrvatskih domoljuba (članovi isključivo dragovoljci Domovinskoga rata) proveo na sedam sastavnica Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, planiram provesti u jesenskom semestru ove godine na Sveučilištu u Mostaru sličan projekt. Projekt nosi naslov »Pax Croatorum – konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini« koji će provesti Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« – Područni centar Osijek u suradnji s pojedinim sastavnicama Sveučilišta u Mostaru.
Cilj je projekta prikupiti znanja i stavove mladih na Sveučilištu u Mostaru o konstitutivnosti, odnosno doznati što oni misle gdje je izlaz iz postojeće političke situacije koja ide na štetu hrvatskoga nacionalnoga korpusa u BiH. Studentska populacija izabrana je iz razloga što je riječ o mladim ljudima koji su rođeni nakon Domovinskoga rata u BiH, koji nisu opterećeni nikakvim predrasudama. Drugim riječima, planiramo doznati na koji bi način oni kreirali demokratske političke procese koji bi doveli do ravnopravnoga suživota sva tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina, što danas nije slučaj u BiH. Rezultate istraživanja obradit ću u obliku knjige, kao što sam to učinio u prethodnom projektu koji je financijski poduprlo Ministarstvo hrvatskih branitelja iz sredstava dobivenih iz EU-a za projekte znanstvenoga karaktera. Znanstvenoj zajednici, braniteljskoj populaciji i građanima RH podijeljeno je 1500 knjiga, a ovom prigodom zahvaljujem Glasu Koncila koji je popratio taj projekt kao i sve druge relevantne dnevne tiskovine u Republici Hrvatskoj, prenosi Glas Koncila.
Biografija:
Miljenko Brekalo rođen je 1962. godine u Osijeku. Doktorat iz područja pravnih znanosti stekao je na Pravnom fakultetu u rodnom gradu, a doktorat iz povijesti stekao je na Sveučilištu u Mostaru. Objavio je više knjiga, 70-ak znanstvenih radova, recenzirao je i uredio mnogobrojne knjige, članke i zbornike s međunarodnih skupova. Fokus znanstvenog interesa prof. ddr. Brekala je na Domovinskom ratu te na temama iz hrvatske pravne i političke povijesti 20. stoljeća. Stalno je zaposlen kao znanstveni savjetnik u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, gdje je voditelj Područnoga centra Osijek. Kao vanjski predavač svoje znanje studentima prenosi na više hrvatskih sveučilišnih i veleučilišnih institucija. Dobitnik je desetak nagrada i priznanja za znanstveno-istraživački rad.
