Napredak u čije ime se one ruše vodi nas unazad – prema slušanju najnižih osobnih strasti, prema moralnom i vrijednosnom relativizmu, prema tribalističkom viđenju svijeta i lažnim pričama da svoj identitet izabiremo sami i agresivno namećemo drugima – prema ideji da se kompleksni društveni fenomeni mogu tinejdžerski svesti na rečenicu “jebite se”.
Na slici vidimo odgovor tzv. nazadnim vjernicima na trgu od strane tzv. progresivaca. Na slici, dakle, vidimo ono u što zagovaranje napretka radi napretka samog vodi.
Odbijamo tradicije kao zastarjele i nepotrebne, istovremeno ne shvaćajući, ono što je Nietzsche shvatio još prije 200 godina, da duhovni vakuum koji ostaje iza takvog odbacivanja vrijednosnih temelja mora biti popunjen nečime – duhovni refleks, koji se dotiče vjere/duhovnosti, a ne nužno religije, univerzalan je fenomen ljudskih društava.
Ako otvorimo oči, ubrzo primjećujemo da se on trenutno puni idejama i svjetonazorima koji parazitiraju na religijskim obrascima, ali njihovu duhovnu sferu profaniraju povlačeći ju na dnevno-političku razinu. Tako, kao pravi urbani modernjaci ostavljamo zastarjelog Boga u povijesti zločestog patrijarhata, ostajući slijepi na činjenicu da ga nismo uistinu napustili, već da se umjesto njemu klanjamo novim sklepanim božanstvima – Nietzscheovim riječima, zmijama koje gmižu po njegovim temeljima.
Ne vjeruješ u eko-ideologiju ili “znanost”? Heretik si i zaslužuješ biti izbačen iz javne rasprave
Ne vjeruješ u grupnu ideologiju i njezin pogled na svijet koji ga, umjesto kroz pojedince, gleda kroz grupe – najčešće onih koji “tlače” protiv onih koji su “tlačeni”? Heretik si i zaslužuješ biti izbačen iz javne rasprave.
Ne vjeruješ u trans novotarije koje nepromišljeno i opasno udaraju na temeljne kategoričke podjele naše civilizacije? Heretik si i zaslužuješ biti izbačen iz javne rasprave.
Postajemo, dakle, “oni drugi” čim doslovno i figurativno ne kleknemo pred moderna božanstva, kao što smo i “oni drugi nazadni” ako kleknemo pred Onim ispred kojeg su gotovo sve postojeće civilizacije na ovaj ili onaj način klečale. Klečim samo pred Bogom nije arhaična zatucana sintagma, već priznanje s jedne strane da postoji nešto uzvišenije od nas čemu težimo neovisno o onome što nam se dogodi u ovom prostorno-vremenskom kontinuumu, a s druge da ništa u tom kontinuumu nećemo bespogovorno slušati samo zato što se samoprozvalo, primjerice, kao predstavnik “progresa”.
Grupe na slikama ponajviše čine zbunjena ideologijom zadojena djeca, pa ovu poruku ne šaljemo njima, već onima koji se pronalaze u centru; koji osobno nisu pripadnici ijedne religije, a koji svejedno ne mogu šutke gledati kako se civilizacijske vrijednosti ljepote, slobode govora i mišljenja, individualizma ograđenog zdravim granicama malih zajednica – od obitelji prema lokalnoj zajednici i državi, besramno i nepromišljeno ruše.
Napredak u čije ime se one ruše vodi nas unazad – prema slušanju najnižih osobnih strasti, prema moralnom i vrijednosnom relativizmu, prema tribalističkom viđenju svijeta i lažnim pričama da svoj identitet izabiremo sami i agresivno namećemo drugima – prema ideji da se kompleksni društveni fenomeni mogu tinejdžerski svesti na rečenicu “jebite se”.
Pogledajte poruke i slike koje šalju ovi “kontraprosvjednici” i zapitajte se želite li uistinu takav “napredak”. Ako je ovo napredak, onda konzervativizam nikad nije zvučao nužnije…
