Violić i njegov profesionalni opus je takav da se ni najbolji poznavatelji hrvatske medijske scene ne može sjetiti barem nekakvog suvislog uratka potpisanog od njega i njemu sličnih
A ja kao Hrvat duboko se sramim opskurnih primitivaca i mutikaša poput tog nesretnog bokuna budale Ivana Violića. To jest onoga koji se pod tim pseudonimom predstavlja.
Zbog čega?
Zbog toga što je vrijeme ili era ‘ustaštva’ davno završila, a povijest (i svatko od nas) će ju valorizirati onako već kako bude. Ali vrijeme ili era opskurnih kriptokomunista, mentalnih boljševika, kao izravna posljedica postsocijalističke duboke države, i dalje traje.
Na žalost uz obilnu potporu vlasti. I to je ključ mnogih problema.
Pogledajte manipulaciju u ovom naslovu i tekstu.
Da, autor uvodno doduše priznaje kako ti grozni, verojatno najgrozniji, zločini koji su uopće počinjeni ‘na ovim prostorima’ u drugom svjetskom ratu, počinjeni su od strane Titovih zlikovaca. To je nesporno.
Ali(!) pustimo sad to, ostavimo po strani te nevažne besmislice, mi se ipak(!) i prije svega(!) moramo suočiti sa ‘onim drugim zlom’, onim pravim, iskonskim, stvarnim, dakle ustaštvom.
Usput, kojeg samo ima još jedino u glavama tih tikvana, poput Violića.
Lopta se tako vrlo vješto prebacuje u ‘kazneni’ prostor ustaša, kojih se, jeli, eto moramo sramiti. A s onim drugima valjda ponositi.
I tko se onda uopće više sjeća tih ‘prvih’ zločina i zločinaca, dakle Tita i partizana. Kojih se nije nužno sramiti. I tako 70ak godina.
Pa onda iz naslova ono genijalno (manipulativno) pozivanje na razum, ono ‘… svaki se razuman Hrvat mora sramiti…’. Dakle, razuman, podrazumijeva se da su ‘oni drugi’ nerazumni, seljaci, primitivci, ognjištari, oni koji ne srame se. Jer ne znaju, jer srama i nemaju.
Naravno da razuman čovjek postavi sebi pitanje: zbog čega zapravo tim opskurnim primitivcima, poput glavatog Violića, zbog čega im svakodnevno treba tolika količina ustaša?
Koja, čini se, praktički progresivno raste, čak 60 godina nakon što je taj pokret ugasio onaj koji ga je i osnovao. Naravno, da virtualnih ustaša u javnom prostoru kojim slučajem nema, nebi bilo ni njih.
Tih razno raznih Violića, jer da bi ‘Violići’ egzistirali svakodnevno se mora raditi onolika produkcija ustaša koliko je potrebno da bi razni ‘Violići’ ostali na svojim pozicijama, jaslama, beskonačno tamo mlateći praznu slamu, jer ništa drugo i ne znaju osim mlatiti praznu slamu.
A njihov profesionalni opus takav je da se ni najbolji poznavatelji hrvatske medijske scene ne mogu sjetiti barem nekakvog, barem nekakvog suvislog uratka potpisanog od strane tih uhljebničkih nakupina, tog taloga, a pišu još ‘od stoljeća sedmog’.
P.s. dragovoljno se prijavljujem u skupinu nerazumnih Hrvata.
‘Violićima’ unatoč.
Izvor: Ivica Granić
