Kad Torcida zapjeva, čuju oni koji misle da su jedini ovlašteni tumačiti povijest
Torcida je sinoć opet zapjevala. I zapjevala tako da su se jutros po već poznatim medijima i društvenim mrežama oglasili svi oni koji imaju paničan strah od svake pjesme koja dolazi iz narodne nutrine – iz srca, iz inata, iz ponosa. Ne zato što im je stalo do navijanja ili nogometa, nego zato što znaju da narod ponekad kroz pjesmu izrekne istinu od koje oni godinama bježe.
A kad pjevaju navijači s juga, ne pjeva se samo o klubu – nego i o identitetu, o onome što su naši bili, što su proživjeli, o onome o čemu se ne smije pričati. I zato ne iznenađuje da su se i ovaj put oglasili svi – od dnovinara s plaće do aktivista s agende.
Prenosimo u cijelosti objavu publicista Ivice Granića, koji je sinoćnje reakcije na pjesmu Torcide prokomentirao bez dlake na jeziku, točno kako priliči vremenu u kojem istina više vrijeđa nego laž.
Ivica Granić: Pjevati kao što je pjevala Torcida
Gledam po portalima, od sinoć milijun reakcija postjugoslavena, raznih fela i dezena, na navijanje Torcide u utakmici s Istrom.
Mahom je riječ uvijek o istim redakcijama ili pojedincima, koji se simultano ponavljaju i koji uvijek vrte svoje iste besmislene škrabotine.
Interesantno, za Guinnessa reklo bi se, ti ljudi baš, ali baš nikada ne nađu vremena ili smisla reagirati na, na primjer, mnogobrojne zločine Križnoga puta, ili recimo na lažni ustanak u Srbu.
Nikada se u objavama ne osvrnu na zločine u Borićevcu, u Gvozdanskom, nikada ništa ne napišu o mnogobrojnim stratištima u i okolicu Zagreba, o Gornjem Vrapču, o Savskoj, Stenjevcu, o Gračanina, o Grozdi Budak.
Nikada nisam vidio da su Jadranka Kosor ili Denis Latin napisali bilo što o spaljenim fratrima na Širokom Brijegu, nikada u objavama ne spomenu don Gospodnetića, nikada nisu spomenuli nikoga od skoro 600 pobijenih svećenika, nikada ništa nisu napisali o šumi Lug pored Bjelovara.
Ja mislim da pojedini novinari Telegrama, Indexa, Jutarnjeg nikada nisu niti čuli za Kevinu jamu, a to da bi u svojim objavama spomenuli, na primjer, istarske fojbe, u koje su bačene tisuće civila Talijana i Hrvata, o tome ne treba uopće govoriti.
Volio bih vidjeti i neku objavu Denisa Latina, Jace Kosor, Kate Peović, raznih SDP-ovaca ili spomenutih redakcija o ‘pumpanju’ jasenovačkih žrtava, o izmišljenoj kozaračkoj djeci, spašenoj a ne ubijenoj – uostalom, nema grada a ni sela u Hrvatskoj i BiH gdje partizani, ili kasnije jugoslavenske tajne službe, nisu počinile strašne zločine.
I ovako bi mogli satima pisati. Ali to, naravno, nema smisla. Jer sve što bi se moglo napisati ti postjugoslaveni, redom bivši komunisti, ionako znaju. Čak možda ponešto i bolje od nas.
Kao što mi znamo da oni na spomenuto nikada neće reagirati. Ne postoji niti jedan, niti jedan jedini partizanski zločin koji ti likovi neće pokušati zataškati ili koji bi, vođeni humanom logikom, osudili. Često iz ideoloških, a često i iz obiteljskih razloga.
U pitanju je borba za bolju prošlost – puno je lakše kazati kako ti je djed ili otac bio antifašist, nego zločinac. Stvar je krajnje jednostavna.
Uglavnom, svi megazločini počinjeni od strane Titovih komunista baš nikada autorski neće pokrenuti bilo koga od ideoloških, političkih ili obiteljskih sljedbenika tog zla, ali ih svako, čak i minimalno, spominjanje Ustaša i ZDS diže na zadnje noge.
Nakon čega kreću sa ovakvim salvama osuda kao što su krenuli sinoć.
I što onda možemo mi?
Mi možemo, kao što Marko pjeva, pjevati. Mi ćemo pjevati, oni će patiti. Baš kao što je sinoć pjevala Torcida.
Jer, što će crni oblak planini.
Izvor:Ivica Granić
