U nastavku prenosimo izvadak iz knjige “Zdravo oko” pokojnog hrvatskog domoljuba Zvonke Bušića, koji izuzetno upečatljivo prenosi čitatelju svoje misli, ideje, ljubav prema narodu, domovini i obitelji, čežnju za slobodom i nazavisnošću hrvatskog naroda. Dobro se prisjetiti i upoznati na krilima kojih ideala i kakvih ljudi je stvorena današnja R. Hrvatska, i koliko je ono što mi danas uživamo plod upravo tih, izuzetnih, ljudi i ideala, koji se u današnjem društvu čine (ali samo čine) udaljenima jer su upravo ti ideali slobode i ljubavi vezivno tkivo svakog naroda, društva i države. Bez njih sve propada i njih se najviše potkopava danas – zato i mi ovo prenosimo – da ne zaboravimo tko smo i od koga potječemo i čiji smo mi, Hrvati, baštinici.
Nevjerojatni Havajac
Kao što već jednom naglasih, zatvor se može sagledavati i kao slika vanjskoga svijeta, odnosno društva u cjelini. Međutim, to je pojednostavljena slika u kojoj su neke karakteristične crte jako naglašene, dok su neke druge izostavljene kao nebitne, pa poprimaju izgled svojevrsne karikature. Nažalost, i cijeli narodi mogu živjeti u neslobodi, u svojevrsnom zatvoru. Tako je bilo i s hrvatskim narodom u SFRJ.
U takvim neprirodnim okolnostima neke su narodne karakterne crte pretjerano naglašene. Prošao sam dosta svijeta i nigdje nisam našao čovjeka čiji bi se idealizam i moralni habitus mogli mjeriti s idealizmom i moralnim habitusom jednoga Brune Bušića, a s druge strane, nigdje nisam sreo takvih izroda kao što su bili udbaški suradnici iz hrvatskih redova. Osobno sam se često preispitivao o moralnim učincima vlastitih djela.
Dok sam bio mlad, bio sam nagliji, nestrpljiviji. Znao sam Bruni govoriti da ne možemo samo tako dopustiti da nas udbaši ubijaju jednoga po jednoga i da moramo uzvratiti istom mjerom. On mi je razložno objašnjavao da se ne možemo spustiti na njihovu razinu: „Postali bismo zvijeri kao i oni, a onda bi i naša borba bila uprljana. Na njihovoj je strani moć, a na našoj istina, pravo i pravda. Budemo li se ponašali kao oni, kompromitirat ćemo cilj za koji se borimo, a nećemo pobijediti jer u takvoj su borbi oni u prednosti“.
Doduše, kada sam ga pratio, dopuštao mi je nositi pištolj, ali isključivo za samoobranu. Kasnije sam i sâm u vlastitim akcijama ponajviše pazio da ne bih kome nedužnome nanio zlo. Svi suborci koji su sa mnom išli u akciju bili su upoznati na vrijeme o mogućim posljedicama i uvijek sam birao ljude koji su na tu žrtvu bili spremni. Ako je akcija uključivala i slučajne sudionike tada sam vodio računa da mogućnost njihova stradavanja bude praktično svedena na ništicu. Tako je bila planirana i otmica zrakoplova.
Oružje i eksploziv s kojim smo ušli u zrakoplov bili su lažni i nikome se ništa nije moglo dogoditi. Bio je to čisti blef, i bez lažne skromnosti – vrhunski blef! Međutim, stvari su pošle po zlu tamo gdje se to moglo najmanje očekivati. Jednostavno sastavljena bomba u kolodvorskom pretincu bila je postavljena samo zato da uvjeri policiju da mislim ozbiljno, ni u snu nisam mogao pomisliti da bi s njezinim demontiranjem nešto moglo poći po zlu. A upravo se to dogodilo. Eksplodirala je bomba za koju sam dao detaljne upute i koja, da nije bilo grube greške u postupanju policije, nikako nije mogla ugroziti ničiji život. I danas o tome često razmišljam i čini mi se da u cijelom slučaju postoji nekoliko nejasnoća koje bi se mogle shvatiti i kao indicije da se sve to i nije baš sasvim slučajno dogodilo.
No, s druge strane čovjek mora posjedovati nešto što se zove moralna hrabrost ako se upušta u opasne pothvate. Da bi posjedovao moralnu hrabrost, čovjek mora vjerovati u svoj ideal, mora biti vjernik, inače neće biti u stanju preuzeti odgovornost za sebe i za druge. Nema u meni nikakva fanatizma ni brutalnosti, ali držim da ima čvrste vjere i moralne hrabrosti. Nastojao sam uvijek čuvati one oko sebe, zato je otmica i bila vrlo kontrolirana akcija, znao sam da se putnicima ne može dogoditi ništa opasno, a moji suborci su bili upoznati s rizikom koji preuzimaju, ali su, kao i ja, čvrsto vjerovali da je cilj koji želimo postići vrijedan tog rizika. Što se mene osobno tiče, za svoje ideale sam bio tada kao i danas spreman dati život.
No smrt policajca Murraya za koju sam, kolikogod neizravno, i ja kriv dio je križa koji nosim i s kojim se moram nositi. Tamo gdje, vjerujem, svi idemo, svačiju će krivnju znati izmjeriti.
Pričao mi je Franjo Goreta kako su ga udbaši dugo pritiskali na suradnju. Jedno je vrijeme glumio da pristaje nadajući se da će prestati, da će se nekako izvući. Međutim, iz njihovih se šapa nije lako izvući. Stjerali su ga uza zid tražeći da likvidira ljude koje je poznavao i koje je cijenio. Na konačni dogovor udbaš mu donese oružje za likvidaciju i izloži mu plan bijega. Pita ga Goreta jesu li na sve računali, sve predvidjeli. „Jesmo“, veli udbaš, „devedeset devet posto sve je predviđeno i sve dobro pripremljeno“. Na to se Goreta ustane i spraši u njega šaržer iz pištolja koji mu je upravo predao, govoreći: „Ubi te onih jedan posto!“
Ubiti čovjeka koji ti sjedi sučelice za stolom naizgled je strašna stvar, ali Goreta je ovdje, po mom mišljenju, učinio jedini mogući ispravan moralni izbor. Alternativa je bila da ubije svoje prijatelje ili da Udba likvidira njega. Stjeran uza zid morao se braniti i sačuvati vlastitu čast. Težinu Goretine dvojbe prepoznao je njemački sudac koji je za to ubojstvo Goretu kaznio sa samo šest godina robije.
Mnogi ljudi žive prosječnim, običnim i relativno mirnim životom koji preda njih nikada i ne postavlja ovako teške moralne izbore. No ljudi koje su sudbina ili višak životne energije odveli stazama na kojima se opasno živi i gdje je život prepleten sa stalnom borbom i neizvjesnošću, pred teškim se izborima nalaze gotovo svakodnevno. Neki od njih skliznu na instinktivnu razinu i za njih se više ne postavlja pitanje morala nego pitanje preživljavanja, dok neki i u najtežim uvjetima uspijevaju ostati dosljedni nekakvom svom moralnom kodeksu.
Može taj kodeks običnom čovjeku izgledati pomalo čudan ili iščašen, no kada malo dublje proniknemo u njegovu logiku, u njemu prepoznajemo zadivljujuću konzistentnost i ljudsku veličinu. U zatvoru sam, priznajem, upoznao više takvih ljudi nego li na slobodi. Kada bi me netko pitao tko je najčistija duša koju sam upoznao lutajući svijetom, rekao bih bez puno razmišljanja – Dana Havajac.
Beskrajno je tužna sudbina tog čovjeka. Još kao tinejdžer zaglavio je u maloljetničkom zatvoru. Brata su mu optužili za pljačku banke, cijeli je proces ovisio o jednom svjedoku koji je sudjelovao u istoj pljački i, da bi spasio svoju kožu, bio je spreman svjedočiti protiv Danina brata. Želeći spasiti brata, Dana je pobjegao iz zatvora i ubio svjedoka neposredno prije suđenja. Završio je u pravom zatvoru. Kao netom stasalog mladića u zatvoru ga namjeravaju silovati. Nakon tuširanja presreću ga trojica misleći kako je pred njima lak plijen, tinejdžer naoružan samo ručnikom. Na svoju nesreću! U ručniku je bio nož, a ispod tuša je išetao samo Dana, od njih trojice, dvojica su ostala ležati mrtva, treći je završio u bolnici.
Premda se radilo o ubojstvu dvojice zatvorenika, na sudu je proglašen nevin jer se radilo o samoobrani vlastita života. Tako je Dana došao na glas kao najbrži nož u havajskim zatvorima. Ne znajući u havajskom državnom zatvoru kako s njime izaći na kraj, poslali su ga u najstroži američki savezni zatvor. A za njim je, kako to već biva, stigla i njegova reputacija. Ako je i bilo onih koji su u nju glasno sumnjali i pokušali mu stati na žulj, loše su se proveli.
Nakon bijega iz Otisvillea i sedam mjeseci u potpunoj izolaciji, poslali su me u zatvor najviše sigurnosti u Lewisburgu, u Pennsylvaniji. Bilo je to gotovo idilično vrijeme mog robijanja. U zatvoru nas nije bilo mnogo, svi su bili kažnjenici s „reputacijom“ – ubojstvo u zatvoru ili uspješan bijeg. Zatvorenici su bili smješteni sami u ćelije, bilo nas je svega šezdesetsedmero. Znala su se pravila, poštivali autoriteti, svojevrsna Platonova zatvorska republika. U zatvor je u tom razdoblju pristigao jedan novi zatvorenik, crnac. U hodniku se sudario s Danom. Kako mu se Dana učinio nježne građe, zaprijetio mu je jer se u zatvoru svi bore za svoje mjesto u hijerarhiji. Na to mu je Dana rekao da u svojoj ćeliji ima dva noža, dat će mu da bira, a nakon toga će mu izvaditi jetra i pojesti ih pred njim prije nego umre.
Uznemireni novajlija dotrčao je do mene i još jednog veterana, Kennyja, tražeći nož. Međutim, Kenny mu je rekao: „Prvo, Dana nam je prijatelj pa ti nećemo dati nož. Drugo, čak i da ti damo najduži nož koji imamo ništa ti neće pomoći, bit će prekratak. Ako želiš sačuvati glavu, vrati se i ponizno se ispričaj čovjeku. Dobar je on, možda ti oprosti. I zapamti, s njim možeš samo na lijepo.“
Premda smo bili dva daleka svijeta i dvije različite osobnosti, Dana i ja smo bili iskreni prijatelji. Povezivao nas je onaj iskonski osjećaj časti i ljudskog dostojanstva, koji sam ja ponio iz Hercegovine, a on s Havaja. Od kontinenta do kontinenta, od rase do rase, od naroda do naroda ljudi su toliko različiti, ali ono što ih u najvećoj mjeri čini ljudima svugdje je isto po svojoj biti, kolikogod se činilo različitim. Dana je na svoj jednostavan način cijenio moju razložnost, moje obrazovanje i sposobnost rješavanja često besmislenih zatvoreničkih sukoba, a cijenio je i moj hrvatski idealizam, jer je i sam na svoj način bio idealist.
Pričao mi je da je muž posljednje havajske kraljice bio Hrvat i da se borio protiv osvajača. O njemu su pak na rodnim Havajima već kružile legende kao svojevrsnoj zvijezdi tamnog sjaja. Način na koji je još kao dječak spasio brata, a zatim i reputacija koju je stekao u zatvorima priskrbile su mu nemalu popularnost. O njemu su pisale novine, primao je pisma havajskih obožavateljica. Dopisivao se i s havajskom misicom, štoviše, kroz pisma se razvilo nešto nalik na ljubav.
Kako je još bio relativno mlad i nadao se skorom izlasku iz zatvora, ta se veza činila čak i perspektivnom. Na kraju zaljubljena ga je misica posjetila u zatvoru. Posjeti su bili strogo kontrolirani tako da zatvorenik s posjetiteljicom nije mogao razmijeniti ni poljubac. Nakon kraćeg razgovora, kaže misica Dani da joj rukom ispod stola opipa međunožje jer je došla bez donjeg rublja. On zastane zabezeknut pa je još jednom priupita što je htjela time reći. Kada mu ona ponovi svoju želju, on se digne, pozove stražara i završi posjet, oprostivši se od nje s porukom da s prostitutkom ne želi imati posla.
To je Dana, čovjek koji nikada nije bio sa ženom. Veći dio života proveo je u najgorim zatvorima, okružen najgorim kriminalcima, čovjek s čijega je noža tekla krv brojnih nasilnika, ali i čovjek koji nikada nije izgubio onu iskonsku čistoću i čednost. Nije također izgubio ni sposobnost izraziti emocije, pokazati osjećaje, suosjećati s prijateljima u trenucima najvećih gubitaka i tuge, što mi je dokazao kada mi je umro otac.
Među zatvorenicima je poznato da, kada te posjeti zatvorski kapelan, loše ti se piše. Ili je netko pri samrti ili je umro. Mene je kapelan posjetio tri puta. Kada je moj prijatelj doživio srčani udar, kada je Juliein brat poginuo u prometnoj nesreći, i kada mi je umro otac Peija. Njegova me smrt nije trebala iznenaditi, jer je dugo bio bolestan, i svi smo znali da je pri kraju. Godinama je živio sa samo jednim bubregom, ali čovjek živi u nadi, tako da me njegova smrt i pogodila i rastužila.
Kada sam se vratio u ćeliju, pročešljao sam sva sjećanja iz djetinjstva, svoju privrženost ocu, ponos, cijenio sam ga kao čovjeka. U selu je bio priznat zbog karaktera, velikog poštenja, osjećaja za pravednost i blagosti. Uskrsla su sva sjećanja, bio sam preplavljen tugom i jadom. U tom trenutku Dana je ušao u moju ćeliju, pitao me što se dogodio. Ispričao sam mu život svoga oca. Dana oca nije vidio više od dvadeset godina.
I njegov je otac također bio u bolnici, nije očekivao da će preživjeti, pa smo spontano dok smo govorili o svojim očevima, zajedno počeli plakati kao dječaci koji tek razabiru svijet. Bio je to prvi put da sam uopće vidio suze u njegovim očima, a on u mojima. Oslobodili smo sve svoje potisnute emocije, cijelu smo šalicu mogli napuniti suzama. U tajnosti smo plakali kao djeca, njegova bol potaknula je moje neisplakane suze. Ovo nas je približilo kao ništa dotad, pokazali smo da nam je stalo do naših obitelji, da smo spremni biti ranjivi jedan pred drugim, da gajimo međusobno povjerenje.
Poslije smo razgovarali kako bi svi naši prijatelji i drugi zatvorenici bili šokirani da su nas slučajno vidjeli kako plačemo. Nismo Dana i ja više bili u istom zatvoru kada me zatekla vijest da mi umire majka. Julie me obavijestila da je u lošem stanju, da je prestala jesti i da je smrt blizu. Jednostavno je izgubila volju za život, nije imala većih zdravstvenih problema. Ostala je bez Peije, a godinama je živjela u nadi da će me dočekati. Ustrajala je sama u svojoj kući, htjela je izdržati zbog mene. Godinama je slušala kako ću „uskoro biti pušten“, „samo još godinu, dvije, pa ću doći“. Konačno je prestala u to vjerovati, bilo joj je dosta praznih obećanja. Željela je ići svom Peiji.
Kako mi je telefoniranje bilo ograničeno, mislim da je tada bilo dopušteno 200 minuta mjesečno, što mi je kasnije, tijekom posljednje dvije godine kada su vrijeme poziva sveli na samo 15 minuta, izgledalo kao pravo obilje, morao sam tražiti još 15 minuta da bih mogao nazvati Kendušu. Mislim da smo se čuli dva dana, a treći je dan umrla. Sjećam se da sam ju prvi dan pitao o stanju, a kada sam doznao da joj nije ništa posebno, samo manjak volje, drugi dan sam ju pokušao nagovoriti da treba početi jesti, da su izgledi za moje puštanje iz zatvora dobri, da bih trebao uskoro doći jer bi sljedeća godina, 2006., bila 30. godina moga zatvoreničkoga života što je zakonski maksimum. Uvjeravao sam je da ćemo se vidjeti ako poživi još godinu dana. Odgovorila mi je da već godinama sluša obećanja, da više ni u što ne vjeruje.
Nadala se molila, ali više ne može. Unatoč obećanjima ja se nisam vratio, a sada je gotovo, njezino je vrijeme došlo. Na kraju je kazala da će za me moliti Boga. Nakon tog razgovora znao sam da će uskoro umrijeti, i tako je bilo. Umrla je sljedeći dan. Bilo je Valentinovo, veljača zametena snijegom. Vratila se svom Peiju baš na dan ljubavi. Nije bilo nikakve mogućnosti da dođem na pogreb. U 32 godine nikada nisam bio vani, osim u lancima oko nogu, ruku i oko struka. Odlučio sam nešto napisati i nekako, pomoću suvremene tehnologije, uputiti svoje misli prema Hrvatskoj. Dok sam pisao, svanulo mi je da je Kenduša mrtva, uistinu mrtva, da više nemam roditelja, nijedno od njih nisam uspio zagrliti prije smrti. Shvatio sam da je sve gotovo. Da su me bar pustili godinu, dvije ranije! Preplavila me velika tuga i gorki očaj, i opet sam plakao kao dijete za svojom materom.
Kada sam završio s pisanjem govora, pročitao sam ga prijatelju, ako se dobro sjećam preko telefona, dok je on sve to zapisao da bi poslije mogao faksirati Julie. Ona ga je nosila u Goricu, a župnik fra Ante Marić, pročitao ga je na pogrebu: Tužni zbore, draga rodbino i prijatelji! Vi ste se danas ovdje okupili da bi Kenduši odali poštovanje i posljednji Zbogom. Iskreno se nadam da njezina duša vidi kako ste je, na njezino zadnje putovanje, lijepo i dostojanstveno ispratili. Pred samo nekoliko dana bila je još tako prisebna da je mene tješila i govorila mi da ne budem tužan, jer da smrt nije kraj nego početak. Rekao sam joj da i ja virujem da ćemo se sastati na onom drugom i boljem svitu, ali da sam, ipak silno žalostan što nam eto ne biše suđeno i na ovom se svitu makar još jedanput viditi i zagrliti. Kad mi je rekla da je još uvik zdrava ko boca i da nema baš nikakvih bolova, ja sam dodao da se je ona na ovom svitu dosta napatila i sve svoje dužnosti dobro i časno obavila, pa ju je zato dragi i milostivi Bog u starosti tako lipo obdario. Nekoliko sam joj puta zahvaljivao i molio je da mi na svemu oprosti, a posebno da mi oprosti na svim majčinskim suzama što ih je, brinući za me, isplakala u tolikim dugim i neprospavanim noćima. Na to je ona samo uzvraćala da mi želi svako dobro, da je uvik bila ponosna na me i svakodnevno molila dragoga Boga da me pazi i čuva. Što sada nad otvorenim grobom te dobre i tako velikodušne majke može reći njezin tužni sin iz daleke američke tamnice, i kako joj se on može odužiti i zahvaliti. Bijaše to vrlo davno, draga majko, kad sam odletio iz našega obiteljskog gnijezda. Od tog našeg rastanka protekla je čitava vječnosti, i kroz sve te duge i teške godine ja sam tebe i našega dobroga Peru stalno u srcu nosio, i tako često sanjao i žarko čeznuo za povratkom kući. Dok su velike oluje po nemirnim svjetskim morima nosale moju životnu lađu, ja sam znao i uvik ćutio da me stalno prati tvoj blagoslov i da se ti usrdno Bogu moliš da me pazi i čuva. Isto tako znam da će se i u Raju tvoja duša za me Bogu moliti. Da li čuješ, draga majko, i da li razumiš ove riči ucviljenog sina nad tvojim otvorenim grobom. Velika ti hvala što si mi u ljubavi život dala. Hvala ti na uzornom odgoju i svim kaznama za moje vragolije, jer znam da su ti udarci bili iz ljubavi i da su više bolili tebe nego li mene. Hvala ti što si bila brižna, dobra i pravedna majka. Hvala ti što si sve do kraja ostala dosljedna, uzgorita i hrabra Kenduša. Tužni zbore, od svih ovozemaljskih ljubavi najljepša, najčistija i najljudskija je ljubav roditelja prema svojoj djeci i ljubav djece prema svojim roditeljima. Dragi Bože, velika Ti hvala na tako dubokim i jakim osjećajima te ljubavi. Draga rodbino i prijatelji – iskrena Vam hvala na tako dostojnom ispraćaju naše Kenduše. Draga moja majko, znam da si, evo skoro punih devet godina bila tužna, i vrlo usamljena, i želim da odsada do uskrsnuća tvoje umorno tilo pored tvoga Pere počiva u miru Božjem. Ako se ja ikada živ povratim u našu dragu Goricu, obećajem ti da ću najprije doći u Šamatorij i pokloniti se na Vašem grobu. A sada, uz ovaj zadnji Zbogom, nezaboravna majko, tvoj ti se sin Zvonko iz dubine ranjenog srca još jednom na svemu zahvaljuje.
Bilo mi je jako drago da su mnogi došli na pogreb odati počasti mojoj majci, bilo iz Gorice, drugih gradova, čak i zemalja. Dok samo prošao ovu agoniju, nisam očekivao neke posebne reakcije mojih suzatvorenika. Običaj je da te zatvorenici koji ti nisu bliski puste na miru, a prijatelji ne dođu u ćeliju, ali daju ti do znanja da su uz te. Ako imaš potrebu govoriti o tome, spremni su slušati i dati podršku. Kada se dogodi smrt najmilijih, to je trenutak kada zatvorenici opet postanu samo ljudi. Svatko se može identificirati s gubitkom, odvojenošću od obitelji, tragedijom, a kada vide kako im prijatelj pati, očajava, to ih duboko dirne u srce i dušu. Moja je osobna opservacija da su zatvorenici najtužniji, da je najtužniji izraz na svakome licu u onim prilikama koje su ih na slobodi činile sretnima – za Božić, Novu godinu, blagdane, u onim prilikama koje su ranije provodili s obiteljima i voljenima, uživali, slavili. Ali u zatvoru ti dani više nisu bili razlog za radost, nego samo tugu.
Ironično je da su u zatvoru tužna sjećanja bila i ostala tužna, a radosna i sretna sjećanja postala tužna. Sjedio bih u hodniku u vrijeme blagdana promatrajući lica zatvorenika, svi bi šutjeli, kao da su izvan sebe, izgubljeni u sjećanjima, razmišljajući možda o kobnim odlukama iz prošlosti koje su zaslužne za njihove promašene sudbine bez obitelji, djece, životne suputnice.
Dana Havajac uskoro bi trebao izaći iz zatvora. Molim Boga da se snađe u vanjskome svijetu, koji često na svoj perfidan način zna biti i okrutniji od onoga zatvorskoga u kojemu je Dana naučio preživljavati i ostati na svoj način moralno čist kao dijete. Ostati tako čist i moralno ispravan u zatvoru možda je i veći podvig nego nekom iznimnom čovjeku učiniti velika djela na slobodi. Da i ne govorimo o tome kako se takav velikan ne mora gotovo svaki dan suočavati s teškim moralnim dvojbama i izborima. Kao što je to prisiljen netko tko je stanovnik zatvorske džungle u kojoj preživljavaju samo najjači i najbeskrupulozniji.
Zvonko Bušić
Izvor: dijaspora.hr
Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad možete čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na portalu dijaspora.hr. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će…
